Citat:
aca.jevtic94:
Nije problem da smislim taj stabilizator,znaci 24-28V i oko 100A.Znaci neki SMPS.Ali negde se ta energija mora osloboditi,na nekom grejacu ili na samom motoru,sta ti kazes Macola?
Nije baš tako jednostavno napraviti "zenericu" od 25V koja će održavati taj napon u rasponu od 0-200A. Energija će se osloboditi baš na opteretnom uređaju.
Skupa je to opcija izvedena kao smps. Za te svrhe se obično koristi "vodeni otpornik" odnosno veća kanta - korito sa vodom, koja se obogaćuje izvesnom količinom Natrijum bikaronata (soda bikarbona), i u koju se kontrolisano potapaju dve veće metalne ploče.
Međutim, Ta naprava nema osobine barijere oko 25V. Pri svakoj struji, vodeni otpornik moramo prepodesiti da napon na krajevima bude približno 25V, tj. približan tipičnoj barijeri luka.
Vodeni otpornik ima sjajnu osobinu da ima ogroman toplotni kapacitet, pa sa nekoliko desetina, eventualno stotinu litara vode, ne moramo razmišljati o hlađenju u dužem vremeskom periodu.
Ali sve ima i mane: taj vodeno-bikarbonatni otpornik ima nestabilnu provodljivost, koja veoma zavisi od temperature rastvora, pa se svaki čas mora prepodešavati ako ima malo vode jer onda relativno brzo menja temperaturu, pa se posledično menja opteretna struja koju smo namestili.
Kada je velika masa vode u pitanju, kojih stotinak litara, temperatura će se relativno sporo menjati, pa ćemo imati dovoljno vremena za merenje.
Sa padom napona od 25V pri 100A struje, vodeni otpornik discipira 2,5KW. Količini od 100L vode će temperatura rasti stopom od 0,006*C po sekundi, tj. možemo očekivati porast temperature za oko 21,5*C za 1 sat, što je dovoljno za uspešno merenje uz male korekcije vodeno-bikarbonatnog otpornika.
Vodeni otpornik je verovatno jedan od najjevtinijih načina za velika opterećenja.
Treba nam jedno bure sa vodom, dva deblja komada lima veće površine, i koji kilogram bikarbone sode.
Napravimo drveni nosač koji će držati ta dva lima na stabilnom rastojanju, okačimo ga na neki mehanizam (na primer okrugla šipka oko koje je namotan kanap na kom visi naš nosač sa dva lima), i potapamo elektrode po potrebi.
Orijentacija o dubini potapanja, količini bikarbone sode se stvara na licu mesta, empirijski. Lepo potpopimo elektrode do polovine, da bismo imali prostora za regulaciju, i onda dodajemo bikarbonu sodu (obavezno dobro mešati za vreme dodavanja), dok ne razvijemo približno željenu struju pri željenom padu napona. Posle fino podešavamo potapanjem ploča.
To sa vodenim otpornikom se MORA raditi napolju na provetrenom prostoru. Tečnost u buretu treba da bude što bliže površini bureta da bi bilo dobro provetravanje.
Praktično, kada ispitujemo DC mašine, imamo u tom vodeno-karbonatnom otporniku pravi HHO generator velike snage, i intenzivno se u atmosferu emituju vodonik i kiseonik u smeši koja je maksimalno eksplozivna i veoma opasna.
Zato kada se to radi na otvorenom prostoru, kiseonik i vodonik odmah odlaze u atmosferu pa nema rizika od eksplozije.
Naprotiv, u zatvorenom prostoru se može nakupiti kritična kličina HHO gasa, i samo jedna varnica može napraviti ozbiljne posledice.
Pozdrav