Najpotpuniju teoriju, koja je poslednjih godina dobija sve snažniju podršku u merenjima izotopskog sastava geološkog materijala izložio je Milutin Milanković 1920., tada profesor primenjene matematike na Beogradskom univerzitetu. Prema toj teoriji do pojave ledenih doba dolazi zbog precesije Zemlje zbog čega se ugao ose rotacije Zemlje neznatno menja u odnosu na ravan njene orbite oko Sunca. Zbog male promene ugla menja se i osunčanost Zemljine površine te leta periodično postaju malo hladnija, za stepen dva, a zime isto toliko toplije. Na geografskoj širini od 60 stepeni to je dovoljno da se zimski snegovi preko leta potpuno ne istope, a isto tako da u neznatno toplijim zimama bude više padavina. Kumulativni efekat je da se snegovi sa vrhova planina polako spuštaju u doline i vremenom potpuno pokriju veliki deo umerenog klimatskog pojasa. Normalno, pojava je mnogo složenija jer se istovremeno sa precesiojom Zemlje neznatno menja i njena orbita oko Sunca pa opažena periodičnost pojave ledenih doba nije tako jednostavna. Veličina "Milankovićevog efekta" zavisi i od razlike između najvećeg i najmanjeg rastojanja Zemlje od Sunca. Godine 1999. pokazano je da varijacija izotopskog sastava kiseonika u sedimentima na dnu okeana zaista sledi Milankovićeva predviđanja (Rial JA., Pacemaking the ice ages by frequency modulation of Earth's orbital eccentricity, Science, vol. 285, p. 564, 23 July 1999).