[Istorija]: WWI - Ko je započeo Prvi svetski rat? - 90 godina kasnije

Ko je prvi počeo?

Gavrilo Princip stvarno je ubio Franca Ferdinanda, Srbija je zaista odbila austrougarski ultimatum, ali - da li je to bio pravi razlog za početak "Velikog rata"?

Ljudima na Zapadu u živahnim godinama novog veka nije izgledalo kao da će izbiti rat. Uostalom, velike sile bile su u miru gotovo 50 godina. "To je bilo vreme slobodnog protoka kapitala i neometanog kretanja ljudi i roba. Ekonomska i finansijska isprepletanost i međuzavisnost bili su neki od moćnih trendova koji su uticali da se činilo kako je rat među glavnim evopskim silama postao nepraktičan, u stvari, prevaziđen", piše američki istoričar Dejvid Fromkin u nedavno objavljenoj knjizi "Poslednje leto Evrope: Ko je počeo Veliki rat 1914?".

Jedan savremenik je verovao kako je to bio "period izuzetnog mira", optimizma i vedrog uverenja da će najbolji od svih svetova postajati samo još bolji. Nauka i industrija, bogatstvo, znanje i moć "nadmašivali su bilo koju prethodnu civilizaciju," navodi dr Fromkin, profesor međunarodnih odnosa, istorije i prava na Bostonskom univerzitetu.

Onda je 28. juna 1914, u Sarajevu Gavrilo Princip ubio prestolonaslednika Austrougarske imperije nadvojvodu Franca Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju. Mesec kasnije, Habsburška monarhija napala je Srbiju, da bi još nekoliko dana potom meci bosanskog Srbina pokrenuli "Veliki rat" koji će se proširiti po celoj planeti, uz ljudske gubitke i materijalna razaranja kakvi do tada nisu viđeni.

Tako bi mogao da se pojednostavi početak četvorogodišnjeg Prvog svetskog rata (1914-1918). No, da li je rat bio grozna nesreća koju niko nije smerao (kako se nekada smatralo), ili je to bila sračunata nemačka agresija (o čemu sada postoji sve veća saglasnost)?

Spolja gladac...

Kako ukazuje Fromkin, i kao što su to priznavale njene političke i vojne elite, Evopa je ispod vedre površine novog veka, bila usred nezabeležene trke u naoružanju, naročito žestokog pomorskog nadmetanja Nemačke i Velike Britanije.

"Na unutrašnjem planu, velike sile bile su žrtve nasilnih društvenih, industrijskih i političkih sukoba; a po generalštabovima se neprestano govorilo, ne da li će biti rata, već gde i kada", iznosi Fromkin. "Evropska civilizacija se, u stvari, raspadala i pre nego što je rat uništio".

Razmatrajući poslednje leto pred kataklizmu, Fromkin poput detektiva prati svaku nit do bojišta i rovova Prvog svetskog rata. Pri tome, razmatra pitanja: da li je nesigurnost Austrije bila od veće važnosti za izbijanje rata nego ratobornost Nemačke?; ili, da li je stvarno bilo od značaja to što Srbija nije prihvatila sve odredbe austrijskog ultimatuma?

Centralna Evropa je početkom 20. veka bila smeša nacionalista, začinjena nihilistima, anarhistima, socijalistima i ostalim grupama iz zabiti političkog podzemlja. Srbi, Hrvati, Česi i ostali radili su na remećenju i uništenju Austrougarske imperije.

Ono čime je Beč pokušavao da vlada, po rečima jednog od habzburških zvaničnika, bilo je "osam nacija, sedamanaest zemalja, dvadeset parlamentarnih grupa, dvadeset i sedam partija". Da se ne pominje čitav spektar naroda i religija, što je sve opravdavalo pakosno viđenje da "Balkan stvara više istorije nego što je za tako mali prostor potrebno".

No, kao i uvek, postoji i šira slika. Velike sile su bile grupisane u dva moćna saveza: Velika Britanija, Francuska i Rusija, a sa druge strane, Nemačka, prestravljena svojim "okruženjem", uz ne baš potpunu podršku Austrougarske i Italije.

Po Fromkinu, austrougarski prestolonaslednik Franc Ferdinand i žestoki nemački kajzer Viljem Drugi bili su "dve najneomiljenije javne figure u Evropi". Ipak, uspevali su da obuzdavaju domaće usijane glave tokom raznih kriza u mirnodopskim vremenima (mada su na kraju kajzera potkopali njegovi sopstveni ministri).

Kajzer Viljem, unuk britanske Kraljice Viktorije, bio je daleko od naoštrijeg mača u nemačkim koricama. No, on je bio unazadio politiku "gvozdenog kancelara" Ota fon Bizmarka o sklapanju saveza i sa Austrijom i sa Rusijom, kako bi održao mir između njih. "Umesto toga, Nemačka se svrstala sa Austrijom protiv Rusije u borbi za prevlast na Balkanu, što je ohrabrilo Austriju da vodi opasno ratobornu politiku koja bi verovatno isprovociralo eventualnu reakciju Rusije", piše Fromkin.

Teorija zavere

Kako objašnjava Fromkin, i eksplozivni kajzer Viljem je, na kraju, bio na strani mira. Međutim, on je držan van Berlina dok su ratoborni oficiri kovali zaveru sa srodnim dušama u Beču kako bi pokrenuli rat na kontinentu.

Austrija je bila opsednuta Srbijom i rešena da uništi slovensku državu, čije je "srce", Bosnu i Hercegovinu, anektirala 1908. godine. Iz ovog nagona koji je dominirao Bečom - što je ključ Fromkinove teze - proistećiće jedan od dva rata koji će pretvoriti Evropu u kontinentalno polje smrti.

Po Fromkinu, uopšte nije bilo važno da li će Srbija prihvatiti ili odbiti ultimatum. Ausrtija je bila odlučila da uđe u rat protv male balkanske kraljvine, bez obzira na njen odgovor. Ultimatum koji je bio uručen Srbiji, namerno sročen da izazove odbijanje bilo koje države koja drži do vlastite nezavisnosti, bio je koncipiran dve nedelje pre nego što je nadvojvoda ubijen. Ubistvo je bilo samo pogodan izgovor.

"Habzburško vođstvo je želelo da uništi Srbiju još pre atentata. Ono bi pokrenulo kampanju ne 1914, već 1912. ili 1913. da nije bilo blokirano", piše Fromkin. "Na putu mu je kao prepreka stajalo javno mnenje Evrope, kao i strah od Rusije ili odsustvo nemačke podrške".

Bez obzira koliko je bila velika austrijska žurba da smrvi Srbiju, krhka Imperija se ne bi bez podrške Nemačke upustila u vojnu avanturu koja bi sigurno uvukla na bojište Rusiju, Francusku i Veliku Britaniju. Nemačka je, pak, bez obzira na kajzerov nastrani pacifizam, podjednako želela taj rat; u stvari, da izazove Rusiju na bojno polje.

Naime, kao što je Austrija strahovala od Srbije, Nemačka, naročito šef njenog generalštaba feldmaršal Helmut fon Moltke (znan i kao Moltke mlađi), bio je zabrinut zbog Rusije. Moltke je bio oličenje turobnosti koja je vladala upravljačkim slojem u Berlinu, uprkos činjenici da je Nemačka bila najnaprednija inustrijska sila u Evropi. Feldmaršal je smatrao da Nemačka, tada na vrhuncu vojne i privredne moći, treba da preduzme preventivni i dobitnički rat protiv Rusije - "što pre to bolje".

U supotnom, strahovao je fon Moltke, Nemačku će nadmašiti i, eventualno, razoriti ono što je izgledalo kao ogromni potencijal ruske imperije da postane dominantna sila u Evropi. Kao što se to dogodilo, u drugom kontekstu i formi 30. godina kasnije, sa staljinističkim Sovjetskim Savezom, primetio je Fromkin.

Nemačka strategija je bila borba sa Rusijom u ograničenom ratu koji bi primorao cara Nikolaja da ubrzo sklopi mir. Istovremeno, Nemačka bi vodila bitku sa Francuskom kako bi bio postignut sporazum pod povoljnim uslovima - pre nego što bi Francuska napala nju, što se u Berlinu verovalo da je, takođe, neizbežno.

Austrija bi, po ovoj strategiji, progutala Srbiju i onda zadržavala Rusiju sa strane, dok bi Nemačka, prodirući kroz neutralnu Belgiju, napala Francusku. Rat protiv Trojne Antante - Britanije, Francuske i Rusije, morao je izbiti ne kasnije nego 1916. ili 1917, verovao je fon Moltke.

Velika Britanija je smatrala da ne mora biti uvučena u kontinentalni rat i stalno se nudila kao posrednik dok je temperatura rasla. Bila je potrebna nemačka invazija na neutralnu Belgiju kako bi, konačno, Ujedinjeno kraljevstvo bilo uvučeno u pakleni kazan.

Nemačka nameštaljka

Austrija je - pod izgovorom da je Srbija stajala iza atentata u Sarajevu (razmere njene umešanosti još uvek nisu razjašnjene, navodi Fromkin) - unovčila blanko ček koji joj je Nemačka dala za marš na Beograd. No, Austrija je bila neverovatno i potpuno poražena i onda nije mogla krene ka severu kako bi zadržala Rusiju, što je bio ključ u stratigiji Berlina, dok bi Nemačka osvojila Belgiju na svom putu ka Parizu.

Fromkinov konačni zaključak je jednostavan: "Nemačka je namerno pokrenula evropski rat kako bi sprečila da bude preuzeta od Rusije".

Kakav bi bio ishod da je Nemačka pobedila u Prvom svetskom ratu? Da li bi kajzer Viljem Drugi uspostavio bezazlenog prethodnika Evropske unije ili zlog začetnika Trećeg rajha?

Izvesno je da je Prvi svetski rat doveo do obaranja četiri stare dinasije - Otomanske, Romanovih, Holencolerna i Habzburga, dovela socijalne otpadnike na vlast - Hitlera, Staljina, Musolinija i iznedrio nova nezadovoljstva koja su podstakli još jedan globalni oružani sukob, samo 21 godinu posle okončanja "rata koji je trebalo da bude kraj svih ratova".

Nebrojeni milioni bi možda proživeli u nečemu što bi nalikovalo miru i spokoju.

Božidar Nikolić

_{[Ovu poruku je menjao secret dana 04.05.2005. u 18:06 GMT+1]}

---

Prvi i Drugi svetski rat su jednostavno posledice loseg stanja ekonomije a uzroci su ti da je jednostavno doslo do zasicenja i do toga da jednostavno nije bilo prostora za napredovanje, kako ekonomsko tako i vojno. Poznato je da je uoci i jednog i drugog rata bili u toku veliki strajkovi i kriza kao i recesija u druzavama koje su ga pokrenule. Posle rata se krenulo od nule. Opet je trebalo graditi kuce i fabrike, graditi puteve....to je pokrenulo ekonomiju i kompletnu industriju... Kako je krenulo moze se ocekivati da opet dodje do velikog rata...

da nije bilo napada 11. septembra i akcija u Avganistanu i Iraku ko zna sta bi se deslio sa Americkom vojnom i uopste industrijom jer je doslo do pomenutog zasicenja...

Australia
Entered war together with Britain on 4 August 1914

Austria-Hungary
Declared war with Serbia on 28 July 1914
Declared war with Russia on 6 August 1914
Declared war with Belgium on 28 August 1914
Declared war with Portugal on 15 March 1916

Belgium
Invaded by Germany on 3 August 1914

Bolivia
Severed relations with Germany on 13 April 1917

Brazil
Severed relations with Germany on 11 April 1917
Declared war with Germany on 26 October 1917

Bulgaria
Declared war with Serbia on 14 October 1915
Declared war with Romania on 1 September 1916

Canada
Entered war together with Britain on 4 August 1914

China
Severed relations with Germany on 14 March 1917
Declared war with Germany on 14 August 1917
Declared war with Austria-Hungary on 14 August 1917

Costa Rica
Severed relations with Germany on 21 September 1917
Declared war with Germany on 23 May 1918

Cuba
Declared war with Germany on 7 April 1917

Ecuador
Severed relations with Germany on 8 December 1917

France
Invaded by Germany on 2 August 1914
Declared war with Austria-Hungary on 12 August 1914
Declared war with Turkey on 5 November 1914
Declared war with Bulgaria on 16 October 1915

Germany
Declared war with Russia on 1 August 1914
Declared war with France on 3 August 1914
Declared war with Belgium on 4 August 1914
Declared war with Portugal on 9 March 1916

Greece
Declared war with Austria-Hungary on 27 June 1917
Declared war with Bulgaria on 27 June 1917
Declared war with Germany on 27 June 1917
Declared war with Turkey on 27 June 1917

Guatemala
Declared war with Germany on 23 April 1918

Haiti
Declared war with Germany on 12 July 1918

Honduras
Declared war with Germany on 19 July 1918

Italy
Declared war with Austria-Hungary on 23 May 1915
Declared war with Turkey on 21 August 1915
Declared war with Germany on 28 August 1915
Declared war with Bulgaria on 19 October 1915

Japan
Declared war with Germany on 23 August 1914
Declared war with Austria-Hungary on 25 August 1914

Liberia
Declared war with Germany on 4 August 1914

Montenegro
Declared war with Austria-Hungary on 5 August 1914
Declared war with Germany on 8 August 1914
Declared war with Bulgaria on 15 October 1915

New Zealand
Entered war together with Britain on 4 August 1914

Nicaragua
Declared war with Austria-Hungary on 8 May 1918
Declared war with Germany on 8 May 1918

Panama
Declared war with Germany on 7 April 1917
Declared war with Austria-Hungary on 10 December 1917

Peru
Severed relations with Germany on 6 October 1917

Portugal
Entered war against Germany on 9 March 1916
Entered war against Austria-Hungary on 15 March 1916

Romania
Declared war with Austria-Hungary on 27 August 1916
Exited war with Treaty of Bucharest on 7 May 1918
Re-entered the war on 10 November 1918

Russia
Declared war with Turkey on 2 November 1914
Declared war with Bulgaria on 19 October 1915

San Marino
Declared war with Austria-Hungary on 3 June 1915

Serbia
Declared war with Germany on 6 August 1914
Declared war with Turkey on 2 November 1914

Siam
Declared war with Austria-Hungary on 22 July 1917
Declared war with Germany on 22 July 1917

Turkey
Turkey joins Central Powers October 29 1914
Declared war with Romania on 30 August 1916
Severed relations with United States on 23 April 1917

United Kingdom
Declared war with Germany on 4 August 1914
Declared war with Austria-Hungary on 12 August 1914
Declared war with Turkey on 5 November 1914
Britain and India invade Middle East on November 21 1914
Declared war with Bulgaria on 15 October 1915

United States of America
U.S. declares neutrality on August 4 1914
Declared war with Germany on 6 April 1917
Declared war with Austria-Hungary on 7 December 1917

Uruguay
Severed relations with Germany on 7 October 1917

http://www.u-s-history.com/pages/h1104.html

---

Ne mogu da verujem da ljudi ne znaju razloge za nastanak dva najveca rata do sada. To se uci jos u osnovnoj skoli. Glavni razlog je u tome sto su kapitalisticke zemlje koje su bile razvijenije(Engleska, Francuska ...) izvrsile podelu sveta na kolonije, a sile koje su u medjuvremenu dovoljno ojacaje trazile ponovnu podelu sveta. U drugom svetskom ratu, ista prica - RAT ZA KOLONIJAMA odakle se crpe sirovine.

Delimicno tacno, jednostavno to nije glavni razlog niti moze biti. Kolonije tada nisu imale toliku vrednost da bi se jedan rat takvih razmera zapoceo. I molim te koje to kolonije imaju toliko puno sirovina da bi one bile dovoljne za onolika razaranja...

Pomavljam , razlog zasto je svetu bio potreban jedan takav rat je cisto ekonomske prirode. Ekonomija je dosala u kolaps i bilo je potrebno poceti od nule....

Pozdrav,
pa kolonije koje su imale veliku vrednost su one koje su danas bogate naftom, Persijski zaliv je do Velikog rata bio pod kontrolom Otomanskog carstva a po zavrsetku rata Engleska preuzima upravo radi procena naftnog bogatstva te prostore. Doduse, pitanje je da li je iko tada bio svestan pravih mogucnosti naftnih nalazista jer je Engleska tako olako prepustila recimo Irak Iracanima da mo je to uvek bilo zaprepascujuce.
A, ustvari se slazem sa Stelanovom oko uzroka rata, ovo je bio samo primer koje su kolonije bile bogate sirovinama da bi bile vredne razaranja.
pozdrav

Nadam se da nece smetati to sto je materijal u izvornom obliku ali verujem da ovoliko vracanje u proslost nece skoditi - uostalom bolje ce svi videti "kako se kroji politika i odakle". Inace ovo je izvod iz knjige Nafta i Novi Svetski Poredak sto bih preporucio svima kao stivo za citanje - Od kada sam procitao tu knjigu, za mene ce uvek spostojati druga strana medalje :)

Takodje se nadam da nisam suvise off topic

***************************************
1846. Britanska Vlada opoziva “Zakon o žitu” radi otvaranja slobodne trgovine u poljoprivredi; dolazi do “krumpirove gladi” u Irskoj.

1873. U Engleskoj počinje “velika kriza iz 1873.” i traje približno do 1896.

1882. Britanski admiral lord Fisher prvi zagovara brodove na naftni pogon za Kraljevsku mornaricu.

1885. Nijemac Gottlieb Daimler napravio prvi primjenljivi motor na naftni pogon za pokretanje cestovnog vozila.

1888. Osmanlijski sultan daje prvu koncesiju za bagdadsku željeznicu skupini koju je predvodila Deutsche Bank; Karl Helfferich iz Deutsche Banke imenovan direktorom projekta.

1891. Sergej Witte, ruski ministar financija u vrijeme vladanja cara Nikole I, potiče izgradnju transsibirske željeznice, koja bi povezala zapadnu Rusiju s Pacifikom,

1892. Rudolf Diesel dobiva prvi njemački patent za projektiranje motora na unutarnje sagorijevanje 1898, francuske se trupe povlače u Fašodi na rijeci Nil i ustupaju mjesto britanskim snagama pod zapovjedništvom lorda Kitchnera, što je Britaniji dalo mogućnost za stvaranje englesko-francuske Dvojne antante protiv Njemačke,

1899. Britanija blokira pristup bagdadske željeznice u Perzijski zaljev putem sporazuma s kuvajtskom obitelji Al-Sabah,

1905. Britanski tajni agent Sidney Reilly dobiva od W Knox d`Arcyja isključivo pravo na veliki dio perzijske nafte.

1912. Deutsche Bank dobiva “pravo puta”, tj. pravo na korištenje svih minerala duž cijele bagdadske željezničke linije, uključujući i područje na kojemu se danas nalaze bogata naftna polja Kirkuk u Iraku.

1914. Engleski kralj George, u pratnji engleskog ministra vanjskih poslova, stiže u Pariz na sastanak s francuskim predsjednikom Poincareom i ruskim veleposlanikom; sklapa se tajni vojni savez protiv Njemačke i Austro-ugarske.

1914. U glavnom gradu Bosne srpski ubojica ubija austrijskog nadvojvodu Ferdinanda, što je pokrenulo cijeli lanac događaja koji su doveli do Velikoga rata iz 1914.-1918,

1915. Britanska Vlada imenuje kompaniju J. P. Morgana u New Yorku isključivim dobavljačem američke robe za britanske ratne potrebe.

1916. Britanija i Francuska sklapaju tajni Sporazum Sykes-Picot o podjeli srednjeistočnog dijela Osmanlijskog Carstva.

1917. Britanski ministar vanjskih poslova Balfour piše pismo lordu Rothschildu u kojemu iznosi britansku potporu stvaranju židovske države u Palestini,

1919. Za vrijeme Versajske mirovne konferencije, članovi grupacije J. P. Morgan, lord Lothian, Lord Cecil i drugi članovi britanskog Okruglog stola osnivaju utjecajni londonski Kraljevski institut za međunarodne poslove i njujorško Viječe za inozemne odnose, kao dvije sestrinske organizacije.

1921. Britanski ministar kolonija Winston Churchill saziva Konferenciju u Kairu, na kojoj su sudjelovali vrhunski stručnjaci za Srednji istok poput T. E. Lavrencea i Percy Coxa; službeno se osniva Odjel za Srednji istok pri Ministarstvu financija, što potvrđuje strateško značenje Srednjeg istoka.

1922. Njemački ministar vanjskih poslova Rathenau i Ruski ministar vanjskih poslova Čičerin objavljuju sklapanje bilateralnog sporazuma o gospodarskoj suradnji, “Rapallskog sporazuma”, zaprepaštenim delegatima Međunarodne ekonomske konferencije u Genovi, koju je sazvala Engleska.

1922. Dva “desničarska ekstremista” ubijaju Rathenaua u Berlinu.

1923. Francuska vojska dobiva naredbu da okupira Essen i njemačku Ruhrsku pokrajinu, zbog optužbi da Njemačka nije ispoštovala sporazum o ratnoj odšteti; za ustavljanje rada njemačke industrije, koje je uslijedilo, dovodi do zloglasne krize, tzv. “Weimarske inflacije”.

1923. Hjalmar Schacht, bliski prijatelj guvernera Engleske banke Montagu Normana, imenovan je Njemačkim povjerenikom za valutu.

1923. Karla Helffericha, koji je jednoglasno izabran za predpredsjednika Reichsbanke, Stresemannova Vlada odbacuje pod pritiskom londonskih i njujorskih bankara; umjesto njega, položaj predsjednika dobiva Hjalmar Schacht; nekoliko mjeseci kasnije Helfferich pogiba u sumnjivoj željezničkoj nesreći.

1924. Iscrpljena Njemačka Vlada prihvaća uvjete Dawesova plana otplate ratnih šteta Sjedinjenim Državama, Britaniji i Francuskoj; plan je izradio suradnik J. P. Morgana, Charles C. Dawes.

1928. Kompanije Royal Dutch Shell, Anglo-Persian Oil i Američka grupacija Rockefeller potpisuju “primirje”, tj. Sporazum crvene linije, i dijele medu sobom cijeli Srednji istok.

1929. Krah njujorške burze u “crni petak” izaziva ubrzanje likvidacije dolarskih ulaganja u Njemačkoj i Austriji.

1931. Krah bečke banke Creditanstalt; počinje lančano propadanje austrijskih i njemačkih banaka i industrije, nezaposlenost i porast političkog ekstremizma

1932. Ivar Kreuger, švedski industrijalac i bankar, nađen mrtav u sumnjivim okolnostima u svojoj hotelskoj sobi u Parizu, usred pregovora oko davanja velikog
novog zajma njemačkoj Vladi.

1933. Guverner Engleske banke Montagu Norman odobrava presudan zajam novom režimu Adolfa Hitlera, što je pomoglo učvrstiti Hitlerovu moć

1944. Britanac lord Keynes i zamjenik američkog ministra financija Harry Dexter White razrađuju završne detalje novog poslijeratnog svjetskog poretka, koji će se zvati Brettonvudski sustav, čime je osnovan Međunarodni monetarni fond

1946. Winston Churchill posjećuje američkoga predsjednika Trumana u njegovoj rodnoj državi Missouri, u Fultonu, gdje iznosi poslijeratni britanski prijedlog Hladnoga rata protiv Sovjetskog Saveza

1951. Nacionalistički orijentiran Iranac Mohamrned Mossadegh imenovan premijerom, sa svojim programom razvoja iranskih naftnih bogatstava putem nacionalizacije britanske kompanije Anglo-Iranian Oil; Amerika i Britanija odmah su nametnule embargo Iranu

1953. Britanska tajna službe, uz pomoć američkog Ministarstva vanjskih poslova i savjetnika CIA-e, medu kojima je bio general Norman Schwartzkopf stariji, lansiraju Operaciju AJAX radi destabiliziranja Mossadeghova režima, vraćaju na vlast Šaha Pahlavija koji pristaje ponovo odobriti rad britanskim i američkim naftnim kompanijama u Iranu

1953. Italijanski industrijalac Enrico Mattei uspijeva u nastojanjima da se prihvati zakon po kojemu se osniva talijanska državna kompanija, ENI, koja dobiva kontrolu nad talijanskim zalihama nafte i plina




1957. Enrico Mattei sklapa “revolucionarni” sporazum s Iranom o izgradnji naftnih postrojenja; taj sporazum razljućuje naftne magnate - Sedam sestara; američka domaća privreda prolazi kroz prvu veliku recesiju od kraja Drugog svjetskog rata

1958. General Charles de Gaulle postaje predsjednikom Francuske; kao jedan od prvih poteza u svojstvu predsjednika, De Gaulle inicira povijesni sastanak s njemačkim kancelarom Adenauerom

1960. Mattei potpisuje povijesni sporazum za kupnju “nafte u zamjenu za tehnologiju” između ENI-a i Moskve, usprkos jakom protivljenju anglo-arneričkih naftnih kompanija

1962. Enrico Mattei pogiba u tajnovitoj avionskoj nesreći, samo nekoliko dana prije nego što je trebao otputovati u Washington na sastanak s predsjednikom Johnom Kennedyjem, koji je u to vrijeme pritiskao američke naftne kompanije da s Matteijem postignu primirje po pitanju globalne naftne politike

1963. De Gaulle i Adenauer potpisu ju Francusko-Njemački sporazum o suradnji

1963. Ubijen američki predsjednik John F. Kennedy

1967. Francuski predsjednik De Gaulle najavljuje povlačenje Francuske iz “zlatnog kartela”, osnovanog radi podržavanja precijenjenih pariteta funte i dolara

1967. Kriza anglo-američkog Brettonvudskog monetarnog sustava dovodi do devalvacije britanske funte, zbog masovne navale na funtu; prva devalvacija takve vrste od 1949.

1968. Na sastanku Grupe desetorice u Štokholmu Francuska odbija američki prijedlog za plan “papirnate zlatne” valute SDR-a

1968. Američka i britanska tajna služba lansiraju događanja “svibanj 68,” u Francuskoj - studentske štrajkove i u isto vrijeme glasine o nestabilnosti francuskoga franka, radi destabiliziranja francuske Vlade

1969. Charles de Gaulle odstupa, a na njegovo mjesto dolazi Georges Pompidou

1971. Predsjednik Nixon najavljuje američko unilateralno istupanje iz Brettonvudskog zlatnog standarda, čime uvodi eru “fluktuirajučih tečajeva”

1971. McGeorge Bundy i Fondacija Ford počinju veliku studiju globalne energetske strategije, koja če proglasiti neizbježnom krizu svjetske energije, unatoč postojanju nuklearne energije kao zamjene za naftu

1972. Kanadski naftaš i financijer Maurice Strong izabran za predsjednika Stokholmske konferencije Ujedinjenih naroda o zaštiti okoliša, koja usmjerava milijarde dolara u stvaranje anti-industrijskog i anti-nuklearnog “pokreta zelenih”

1973. Na tajnom sastanku Bilderberške skupine u Saltsjoe badenu u Švedskoj raspravlja se o problemima “recikliranja petrodolara” prema planiranom poskupljenju svjetske nafte od 400%.

1973. David Rockefellei; zajedno s vodećim osobama iz Britanije i drugih zemalja, pokreće osnivanje Trilateralne komisije

1973. Američki ministar vanjskih poslova Kissinger provodi intrige radi poticanja “Vomkipurskog rata” između Izraela i Arapa, sto ubrzava ostvarenje plana Bilderberške skupine o poskupljenju nafte od 400%

1974. Američka Vlada prihvaća Kissingerov nacrt NSSC-200, koji službenu politiku američke Vlade o kontroli stope rasta, osobito porasta stanovništva, u zemljama Trećega svijeta proglašava prioritetnom politikom za “nacionalnu sigurnost” SAD-a

1975. Njemačka Vlada kancelara Helmuta Schmidta dobiva suglasnost Parlamenta za veliki program razvoja nuklearne energije, kao odgovor na povećanje troškova za uvoz nafte, po veličini sličan francuskom programu; Španjolska i Italija također najavljuju značajan razvoj nuklearne energije nakon naftnoga šoka; iste godine njujorško Vijeće za inozemne poslove počinje svoj “Projekt za 1980-e”, koji, između ostaloga, zagovara “kontroliranu dezintegraciju svjetskoga gospodarstva”

1975. Američki ekonomist LaRouche predlaže osnivanje Medjunarodne banke za razvoj, na globalnoj razini, koja bi davala dugoročne kredite za velike projekte u ključnim regijama zemalja u razvoju, kako bi se oživio svjetski industrijski razvitak

1976. Na sastanku na vrhu nesvrstanih zemalja u Kolombu u Sri Lanki prihvaćen je prijedlog koji zagovara razvoj i moratorij na kamate za zemlje Trećeg svijeta pogođene krizom zbog naftnog šoka

1976. Gvajanski ministar vanjskih poslova iznosi prijedlog nesvrstanih zemalja iz Kolomba pred Opću skupštinu Ujedinjenih naroda u New Yorku; to je rezultiralo Jakim padorn cijena na burzi Wall Streeta

1977. Mitsubishi Research Institute {Istraživački institut Mitsubishi) iz Japana predlaže osnivanje Globalnog infrastrukturnog fonda (Global Infrastructure Fund) za financiranje velikih projekata izgradnje infrastrukture u ključnim predjelima sektora zemalja u razvoju kako bi se oživjelo ulaganje u industriju

1977. Ubijen njemački bankar Jurgen Ponto; ubrzo nakon toga kidnapiran je i ubijen Hans Martin Schleyer, predsjednik Njemačkog industrijskog udruženja

1978. Helmut Schmidt i Giscard D'Estaing potiču stvaranje Prve faze Europskog monetarnog sustava radi sta biliziranja europskih valuta nakon rastuće nestabilnosti dolara

1979. Kompanija British Petroleum i američka tajna služba lansiraju sveopću kampanju za destabiliziranje iranskog Šaha, što dovodi do drugog naftnog šoka iz 1970-ih godina; šah bježi iz Irana

1979. Namjerno izazvana nuklearna nesreća u “Three-Mile Islandu” u Harrisburgu u državi Pennsylvaniji? koja poslužuje kao sredstvo za masovno protunuklearno zastrašivanje u SAD-u

1979. Bilderberska skupina, na sastanku u Austriji, podržava teokratsku muslimansku državu pod vlašću Homeinija

1979. U Britaniji se osniva konzervativna Vlada pod vodstvom premijerke Margaret Thatcher; već za nekoliko tjedana premijerka Thatcher uvodi drastičnu monetarnu “šok terapiju” kako bi “iscijedila inflaciju iz” britanskog gospodarstva; za nekoliko mjeseci nezaposlenost se udvostručava

1979. Paul Volcker uvodi politiku “monetarnog šoka” britanske premijerke Thatcher u SAD, koja za duže razdoblje podiže kamatne stope na više od 20%

1979. Republikanska karta Reagan-Bush pobjeđuje na izborima; Reagan postaje privržen politici “slobodnog tržišta”, po uzoru na premijerku Tahtcher

1982. Premijerka Thatcher predlaže “diplomaciju oružanom prijetnjom” radi ubiranja duga od latinsko-američkih zemalja; sukob s Argentinom oko Falklandskih otoka bio je “pokusni slučaj” za novu politiku NATO-a - vojnu intervenciju “izvan područja saveza”

1982. Meksiko najavljuje da je prisiljen prestati servisirati vanjski dug, što je potaknulo globalnu “krizu duga Trećeg svijeta”

1982. Meksički predsjednik Lopez Portillo nacionalizira banke da barem djelomično zaustavi odljev kapitala

1982. Ministar vanjskih poslova George Shultz, u svom govoru u Ujedinjenim narodima, najavljuje politiku “Reaganova oporavka” koja pokreće procvat spekulacija na tržištu nekretnina i na tržištu SAD-a uopće, sličan procvatu iz 1920-ih godina; kao posljedica, dug se na domaćem tržištu drastično povećava tijekom sljedećih sedam godina; istoga mjeseca Reaganova Vlada potpisuje Zakon Garn-St. Germain, kojim se ukidaju regulatorne kontrole američkih štednih i kreditnih banaka, što je još pojačalo špekulacije na tržištu nekretnina

1985-86. Washington sklapa tajni savez sa Saudijskom Arabijom kako bi se još više potaklo uzimanje potrošačkih kredita putem drastičnog pojeftinjenja nafte; to omogućuje veliki pad kamatnih stopa u SAD-u koji je trajao nekoliko mjeseci

1986. Potpredsjednik Bush putuje u Riyadh signalizirati prestanak pada cijene nafte, s obzirom da je učinak postignut

1987. Spekulativni mjehur Reagana i Busha puca i pretvarase u najdrastičniji dnevni pad cijena na Wall Stree-tu od “crnog ponedjeljka”, tj. 29, listopada 1929.

1988. George Bush pobjeđuje Michaela Dukakisa na izborima i postaje predsjednikom SAD-a

1989. Direktor ClA-e William Webster otkriva novo “gospodarsko usmjeravanje” ClA-e, koja će promijeniti ulogu američke tajne službe u razdoblju “poslije hladnoga rata”

1989. Pada Berlinski zid i otvara put ujedinjenju dviju njemačkih država, a ujedno otvara i cijelu Istočnu Europu

1989. Ubijen direktor Deutsche Banke Alfred Herrhausen, nekoliko dana nakon što je u svom intervjuu medijima iznio svoj program reindustrijalizacije gospodarstva Istočne Njemačke; Herrhausen je prvi medu nekoliko savjetnika kancelara Kohla, od kojih su svi povezani s ujedinjenjem Njemačke i svi određeni za ubojstvo, uključujući i ministra unutarnjih poslova Wolfganga Schaueblea i direktora Treuhanda Detle-va Roliweddera

1989. Bushova Vlada provodi invaziju na Panamu pod izlikom hvatanja Manuela Noriege zbog navodnog trgovanja drogom; Bushova Vlada otkazuje sve kredite Iraku, što je dio priprema za hvatanje u klopku iračkoga predsjednika Sadama Huseina

1990. Kuvajtski emirat, na zahtjev Washingtona, počinje ekonomski pritisak na Irak tako što preplavljuje tržište nafte jeftinom naftom, čime krši sporazum zemalja OPEC-a; Saudijci se privatno pridružuju Kuvajtu

1990. Američka veleposlanica u Bagdadu, April Glaspie, govori Sadamu Huseinu da Washington smatra da irač-ko-kuvajtska razmirica oko teritorija “nije od strateškog interesa za USA”, čime je pripremljen teren za iračku invaziju na Kuvajt

1990. Bushova Vlada lansira Operaciju pustinjska oluja, največi vojni pohod od Vijetnama, kao odgovor na iračku invaziju na Kuvajt

1991. Američki ministar vanjskih poslova James Baker stiže u Beograd i daje podršku Miloševićevoj frakciji “Velike Srbije”, što dovodi do izbijanja rata u bivšoj Jugoslaviji

*********************************************
Ovo su citati iz knjige Nafta i Novi Svetski Poredak

Izvinjavam se sto cu biti malo off topic -
Kolegu Lanciu gornji tekst demantuje - Engleska nikada nije odustala niti olako predala bilo kome irak - Sto pokazuje i danasnja situacija. A sta ce biti sa iranom i interesima velikih, pa ako ostane bush, lose im se pise - a ako dodje kery - ili kako se vec zove - Pa ni on nije cvecka -

Drugo - Po meni nije caka da je taj rat zapocet da bi poceli od nule, vec je trebalo izbaciti "rivale" iz igre - Pogledajte malo bolje sve dogadjaje i njihovu povezanost - Jeste da je malo off topic, ali obratite paznji i na 1973 -u godinu i plan 400% :) Pogledajte malo pricu o sirovinama i bagdadskoj zeleznici
E onda mi i ova prica sa Yukosom lici namesteno. Jedino mi je nejasna onda pozicija danasnje "ujedinjene" evrope - Kako ce to ubudcnosti funkcionisati jer ako pogledate malo istoriju , nemacka i engleska nikad nisu bile na istoj strani - I dan danas je po meni engleska insajder i izdajica u evropskoj uniji - a pitam se kakav ce Namacki status biti s obzirom da je ona vec neosporno velika regionalna sila - Odnos Engleske i Nemacke je oduvek krojio dogadjaje u evropi -
Ali vec sam zaglibio dosta u off topic - Izvinjavam se zbog toga - ali sve je povezano kao sto vidite - Zamolio bih kolegu secreta da me kontaktira, jer bi vrlo lepo mogli o ovome - tekstu iznad - i tim stvarima napraviti jednu dobru temu.

Slazem se sa lancia88, a za STELLANOVA-u samo kratko:
Ekonomska moc dolazi od produktivnosti rada koja zavisi od sirovina kojima raspolaze jedna zemlja, kao i od trzista na kome ce proizvodi biti plasirani. S jedne strane, kolonije su izvor sirovina, a sa druge one predstavljaju ogromno trziste za te proizvode, a pri tom novac ide u zemlju okupatora. Sto veci broj kolonija -> vise sirovina -> veca produktivnost -> bolja prodaja -> ogroman profit. Kapitalizam ume da bude jako jednostavan.

Pozrdav,
ja evo po treci put citam tekst u kome se demantuje moja tvrdnja da je Engleska olako predala Irak ali nikako da nadjem sta je to... Ono o cemu sam ja pisao se skoro i ne dotice u tekstu. Mozda ja treba da budem za nijansu precizniji: pocetkom Velikog rata Britanci salju trupe iz Indije da zauzmu teritorije danasnjeg Iraka od Turaka. Napredovanje je zaustavljeno kod Mosula, zauzeti su Bagdag i Basra. Slomom centralnih sila u ratu Engleska prisajedinjuje Mosul ostalim svojim provincijama ali tako uspeva da odzi kontrolu nad njima samo do ustanka 1921. kada Irak postaje kraljevina sa kojom Engleska nekoliko godina kasnije sklapa ekonomsko-tehnicki sporazum o izvozu uglavnom vojnih tehnologija u tu SAMOSTALNU drzavu i potpisuje ugovor o koriscenju tri avio baze na tlu Iraka. Upravo te baze napada i bombarduje tek formirano i od Italije i Nemacke podrzano kadrovski i tehnicki iracko ratno vazduhoplovstvo. Irak ubrzo kapitulira ali Engleska ne koristi ni tu priliku da zadrzi teritorije vec se ponovo ogranicava na faktor novog trzista za svoju vojnu industriju. kada je '58-me svrgnut kralj, potpuni zaokret u vojnimm nabavkama izbacuje Englesku iz igre u ovoj zemlji za stalno. Ulazak na to trziste nadalje imaju Rusi, Francuzi pa cak i nasa gradjevinska industrija ali Engleza nema. To je smisao onoga sto sam rekao. Kolonizacija Iraka od strane Velike Britanije je i zapocela pod uticajem strucnih izvestaja o rezervama nafte na tom podrucju i bila je zamajac i okosnica vojne avanture ali je tako prakticno svega par godina vladala na tim prostorima i pred snagom antikolonijalnog ustanka u toj zemlji povukla se sa teritorije koja je ekonomski gledano mogla biti ulog vredan rata.
Mislim, to sam samo pomenuo, naglasio sam vec da to nisu bili realni vec eventualno moguci uzroci rata ali eto, nikako da nadjem sta tu nije tacno, cesljam tekst uporno... ali izgubim koncentraciju kod onog dela gde srpski ubojica puca u Franca, zigne me oko srca pa izgubim koncentraciju...
Pozdrav

Da, ko da situacija izmedju velikih sila i tako nije bila zategnuta, samo je falio ludi Srbin da puca u prestolonaslednika i tako da povoda opshtoj kataklizmi. Iako iza Principa nije bila Srbija nego, direktno Tankosicj, a iza njega Apis i Crna ruka, svejedno ispada da smo mi povod za izbijanje prvog rata. Zato valjda i jesmo u njemu toliko propatili... sudbina :(

---