E, doktore, iskrljasmo se ti i ja oko ovoga kao dve babe na parastosu...
Ajde ovako:
- Ja umrem.
- Saznaš od Illirona ili randoma preko PP, ili tako od nekoga ko me zna lično.
- Raspitaš se kako i šta mi se desilo, i kada je i gde sahrana. Logično.
- Javiš, ako već nije javljeno ovde na ES, i TO JE ONLINE, preko Net-a, pravilno! Ipak, treba javiti na takav način, gomila ljudi me zna, a neće svako biti obavešten...
- Usput, razmišljaš da pošalješ TELEGRAM ili SMS mojoj porodici, možda je malo TRUBA SMS... kome? Moj mobilni je UMRO sa mnom... a mojoj ženi niti znaš broj niti je pristojno udovicu cimati u tolikom bolu...
- Ako ti neko i da moj kućni broj telefona, javiće ti se neko dežuran od familije, tek da te otkači do sa'rane ili pozove na parastos "afterwards" (daća, valjda nije svinjska...)
- Šta sad!?
- Lepo pošalješ TELEGRAM i ja (s)pokojno počivam! Ako pošalješ e-mail, sa sve slikama anđela i svećama, koga briga, ko će to da čita?! A ja već znam mnogo više od tebe šta je TAMO istina!
End of story.
Morbidno, a?
Ne, samo realnost... neminovna.
Pozdrav!