Nisam. Ali se, koliko mogu, trudim da ne mistifikujem, da ne iznosim "privatne" i subjektivne argumente, da ne pricam o onome o cemu ne znam nista, da budem informativan (vise od "strava, brate") i da pisem o temi tako da odgovor bude suvisao i od pomoci. Pa sam se trudio da naucim sto vise, i da ne lupetam ako ne moram. Toplo preporucujem svima isto to :)
Ja sada imam Buddy Guy Signature Strata. Ludo, znam, ali sam isao ovakvom logikom. Sta hocu da sviram? Blues. Sta sviraju blues muzicari? Gibsone i Fendere. Sta ja od toga mogu sebi da priustim? Fendera (Gibsona samo ako prodam bubreg). Koji Fender je najbolji za blues, a da ja mogu da ga kupim? I tako... tada sam ziveo u Berlinu, i niko u jednoj prodavnici blizu Checkpoint Charlie nije hteo ni da pogleda tog Buddyja, ko bi davao pare za tako ludacki polkadot finish? Pa mu je cena padala, padala i pala na 400 evra (malo je bio sviran) i onda sam ga bukvalno odgladovao. Bez zezanja. Tri meseca. I izgubio sam oko dvadeset kilograma za to vreme. U medjuvremenu sam se nervirao: "Mogao sam da budem razuman, ko danas od nas ima 400 evra da da na gitaru, mogao sam da potosim i manje a da ne primetim razliku..." I otada sam sto puta hteo da ga prodam, i tek sam mu nedavno "oprostio". To je ipak moje meso pretvoreno u gitaru, znas, i tako on sad ne ide nikud, a ja ne ludujem sa parama, mislim da bih umro kada bih sada pokusao da odgladujem Bassmana (Fenderovo pojacalo). I bilo bi mi veoma drago kada bi ti ovo pomoglo pri izboru, mada ipak mislim da treba biti "freak" i sebi priustiti vise nego sto sebi mozes da priustis - ali za sebe zadrzavam pravo da nesto naucim iz sopstvenog primera, otprilike ovim redom.
Gitara je fizika, nije estetika. Na Stratu je teze svirati nego na, recimo, Gibsonu, jer je skala (duzina zica) veca. Teze je formirati akorde i "bending" (podizanje zice) je tezi, a radijus vrata (zakrivljenost grifplatne) je veci (Gibsonima je radijus skoro nepostojeci, grifplatna je skoro ravna) pa objektivno skale idu donekle (samo donekle) sporije. Osim toga "sustain" je manji zbog tremolo-mehanizma (zica trosi vise energije na kobilici zbog pokretnih delova). Mark Knopfler je rekao nesto sto se veoma potcenjuje: da je Strat gitara na kojoj milioni veoma lose sviraju, a samo nekolicina ljudi upravo savrseno - Dzimi Hendriks, Henk Marvin, Badi Gaj. Satrijani je rekao nesto slicno za Stivija Rej Vona: da ga treba ceniti jer je svirao dobro na gitari koju je veoma tesko dobro svirati. Strat puno svojih "nesavrsenstava" nadoknadjuje zvukom: moze da bude "twangy" kao kantri (Klepton, "Lay Down Sally"), moze da, kako kaze Geri Mur, stvara onaj "hard, biting sound" (Hendriks, "Crosstown Traffic") i moze dosta stvari izmedju toga. Moze i da te izludi, jer su mu magneti single-coil, pa sisti, pisti, vrisi i generalno nervira, a moze i da, bas zbog tih magneta, bude sjajno "staklen" i "mekan" (Stivi Rej Von, "Lenny"). Jedno sigurno ne moze, a to je da daje "creamy, endless sustain" (Dzimi Pejdz, Klepton sa grupom "Cream"), i jos ne moze da bude strasno "heavy" (Sepultura). I ovde stajem, ovo su vrlo misticne stvari, hormoni i licna ogovaranja.
A preporuka zavisi od toga sta bi se na toj gitari sviralo. Kazi, pa ce jos neko priskociti u pomoc savetom.
[Ovu poruku je menjao Rocket Roll dana 15.10.2006. u 10:14 GMT+1]
"Goin' down where Southern cross' the Dog"