Stojan malo vrda da da odgovore na konkretna pitanja, on prosto uvodi nedosledno termin korisnosti, pa tako potrebna korisnost odgovara ceni koštanja, a višak korisnosti ne odgovara profitu, nego je, koliko sam ja razumeo veći od profita za iznos dobiti koju ostvari kupac, samo što je tržište slepo, pa ne prepoznaje i ne vrednuje dobit koju ostvaruje kupac. :)
E, onda je ta veličina, razlika između viška korisnosti i profita, izvor za nekreditni novac.
To lepo zvuči, samo postoji jedan problem, da ta teorija nije potvrđena na tržištu, kroz odgovarajuću cenu proizvoda.
Dakle, u praksi imamo situaciju da je višak korisnosti=profitu, pa se cela priča oko nekreditnog novca svodi na raspodelu profita.
Ako nisam u pravu, molio bih da mi kažete kako merite višak korisnosti, jer ako jeste tako, onda po vama na tržištu nedostaje određena količana novca. Da bi sistem koji zagovarate funkcionisao, mora postojati egzaktan način za merenje viška korisnosti, kao i cene koštanja. Ni jednu ni drugu kategoriju nemoguće je dovoljno precizno i brzo meriti, kako bi ste podešavali sistem. Sve to pod pretpostavkom da je vaša računica tačna.
Po mom mišljenju, potpuno zanemarujete snagu tržišta, jer prosto ne uviđate, da bi tržište reagovalo na pojavu viška korisnosti, povećanjem cene, a čime bi se automatski povećao profit proizvođača ili prodavca. Pa takvi slučajevi se bar u Srbiji događaju svakodnevno, postali su pravilo.
Primer, impuls fiksnog telefona: Telekom, kao proizvođača, podjednako košta i kada je poziv ostvaren iz firme i iz privatnog stana. Telekom je utvrdio da u firmama postoji višak korisnosti na strani kupca-pretplatnika, i gle čuda podigao cenu za brojeve koji pripadaju firmama, pa umesto da ta razlika postane izvor nekreditnog novca, ona ostaje na računu Telekoma kao profit. lepo ste vi to zamislili, samo mislim da je ideja tehnički neizvodljiva, to je kao i atomska fuzija, sve je razrađeno u teoriji, jedino je nemoguće u praksi kontrolisati celu reakciju, baš kao i ovaj vaš model.
E, onda je ta veličina, razlika između viška korisnosti i profita, izvor za nekreditni novac.
To lepo zvuči, samo postoji jedan problem, da ta teorija nije potvrđena na tržištu, kroz odgovarajuću cenu proizvoda.
Dakle, u praksi imamo situaciju da je višak korisnosti=profitu, pa se cela priča oko nekreditnog novca svodi na raspodelu profita.
Ako nisam u pravu, molio bih da mi kažete kako merite višak korisnosti, jer ako jeste tako, onda po vama na tržištu nedostaje određena količana novca. Da bi sistem koji zagovarate funkcionisao, mora postojati egzaktan način za merenje viška korisnosti, kao i cene koštanja. Ni jednu ni drugu kategoriju nemoguće je dovoljno precizno i brzo meriti, kako bi ste podešavali sistem. Sve to pod pretpostavkom da je vaša računica tačna.
Po mom mišljenju, potpuno zanemarujete snagu tržišta, jer prosto ne uviđate, da bi tržište reagovalo na pojavu viška korisnosti, povećanjem cene, a čime bi se automatski povećao profit proizvođača ili prodavca. Pa takvi slučajevi se bar u Srbiji događaju svakodnevno, postali su pravilo.
Primer, impuls fiksnog telefona: Telekom, kao proizvođača, podjednako košta i kada je poziv ostvaren iz firme i iz privatnog stana. Telekom je utvrdio da u firmama postoji višak korisnosti na strani kupca-pretplatnika, i gle čuda podigao cenu za brojeve koji pripadaju firmama, pa umesto da ta razlika postane izvor nekreditnog novca, ona ostaje na računu Telekoma kao profit. lepo ste vi to zamislili, samo mislim da je ideja tehnički neizvodljiva, to je kao i atomska fuzija, sve je razrađeno u teoriji, jedino je nemoguće u praksi kontrolisati celu reakciju, baš kao i ovaj vaš model.