Citat:
Ne znam ni ko je smislio mit da mali Đokica ne treba da može da "kompetentno" koristi računar - za svoje potrebe? ... Tom logikom, mali Đokica teško da će ikad da nauči neke druge komplikovane stvari: čitanje, pisanje, računanje, da priča (možda čak i dva jezika, ej!), vozi automobil, itd.
Možda i
treba da može, ali to i dalje ne znači da je to u današnje vreme realno ostvarivo. Probaću (ekstremnom) analogijom da objasnim šta mislim: ljudi bi zaista
trebalo da izmisle lek protiv raka, ali to ne znači da je to u današnje vreme realno ostvarivo.
Mehanizmi učenja čitanja pisanja računanja itd. uopšte nemaju veze sa dizajnom tako da nema smisla uvoditi taj primer u priču. Ovde se koliko sam shvatio govori isključivo o stvarima koje
ljudi umeju da
naprave. Đokicu još uvek ne umemo da napravimo — u smislu da ne umemo da na pijaci kupimo toliko ugljenika, toliko vode, žličicu vegete i uradimo
voila. Automobil je mnogo jednostavniji sklop od računara, ima jednu i samo jednu namenu: da vrti osovinu; tako da ti taj primer ne drži baš vodu. To što kažeš ima smisla, samo ne govori o istim redovima veličine kada se uporede automobil i računar.
Citat:
Unutra može da bude i 100 miliona linija koda (i isto toliko čipova) - što mene čak ni kao programera ne interesuje - princip poznat iz, recimo, OOP-a. Takođe, ima još nekih aparata u mom stanu.. i nisam uopšte siguran kako tačno rade "unutra". Ipak, koristim ih.
U slučaju računara apstrakcija uopšte nije tako dobra kao što bi OOP voleo da predstavi. Činjenica da na tastaturi stoje slova koja svi znaju ne sprečava Đokicu da ipak ne zna šta je recimo
printf. Verujem da ćeš reći da on ni ne treba da zna. Tu ćeš da budeš u pravu; ali
neko treba da odradi apstrakciju dakle da sve one delove ispod spakuje u crnu kutiju sa jednim dugmetom (na kome piše pasijans:). U to je uložen ogroman trud (to je očigledno), ali još mnogo više
tek treba da se uradi.
Nijedan aparat kog smisleno koristiš u stanu, a da nije računar, nema na sebi 100 dugmića. S druge strane svaki aparat kog koristiš u kući ima tačno definisanu i jednosmernu namenu, što mu omogućava da bude jednostavan za upotrebu. Računari nisu takvi: oni treba da omoguće korisniku da igra taj pasijans, ali i da piše tekstove, čita poštu, gleda film, sluša muziku, radi možda i neko programiranje (ima i takvih) — sad se prebacujem sa utvrđivanja činjenica na IMHO: teško da će mašina koja ima toliko raznoliku namenu
ikada imati zaista jednostavno uputstvo za upotrebu.
f