Kenzaburo Ōe “Jednostavan život”
Da bi se pozabavili delom ovog pisca dobro je znati detalj iz biografije, koji je bitno uticao na tematiku njegovog književnog opusa.
Citarajću delove članka iz Wikipedie
Citat:
Veliki prevrat u Ōeovu životu, pa tako i pisanju, dogodio se rođenjem prvoga sina, Hikarija. Hikari je rođen s deformacijom lubanje što je uzrokovalo tešku mentalnu hendikepiranost. Premda su liječnici savjetovali kako bi najbolje bilo da dijete ostave umrijeti, nedovoljno ga hraneći, Ōe je odbio poslušati taj savjet...
Nakon romana The Silent Cry, moguće je odrediti dvije značajne i konzistentne struje u Oeovim književnim djelima, struje koje se povremeno slijevaju u jednu, struje koje čine jezgru cijeloga opusa:
djela koja oslikavaju njegov suživot s mentalno hendikepiranim sinom (nakon Osobnog iskustva, slijede Teach Us to Outgrow our Madness, My Deluged Soul, Rouse Up, O, Young Men of the New Age!)
A pre nego što napišem nešto o romanu, reći ću da je Hikari Oe kopozitor čiju muziku možete čuti ovde :
http://www.elitemadzone.org/t447334-0#3072907
I ovaj roman pripada delu opusa koji govori o životu sa hendikepiranim članom porodice. U ulozi naratora nalazi se Ma - Čan dvadestogodišnja ćerka, studentkinja, čiji roditelji, otac - pisac i uneverzitetski profesor i majka odlaze iz Tokija u Kaliforniju, ostavljajući joj da se brine o 4 godine starijem bratu Ijoriju, talentovanom muzičaru. Njihov život, uz mlađeg brata O - Čana, pomalo nezainteresovanog studenta pratimo narednih šest meseci.
Nije mi prvi put da od knjige imam velika očekivanja, koja su izneverena. Uzimajući u obzir reputaciju pisca i romančić “Lovina” sam pročitala pre nekoliko godina, a ostavio je na mene dobar utisak očekivala sam nešto sasvim drugačije.
“Jednostavan život” je poprilično dosadan roman, Ōe se rasplinje na sve strane, npr. čitavo poglevlje posvećuje razgovoru o filmu Stalker, prvo o njemu govore Ma – Čan i O-Čan, a onda ga Ma – Čan analizira sa Ijorijevim profesorom muzike i njegovom ženom, sve da bi se izvukla paralela između devojčice iz filma (ukletog deteta) i hendikepiranog brata. Najveći deo knjige govori o odnosu Ma – Čan i Ijorija kroz životne situacije kroz koje prolaze i kroz sestrina sećanja na ranije događaje. Lik Oca je dočaran razgovorima sa profesorom muzike, koji mu je, ujedno i prijatelj, rodbinom iz provincije. Nagađa šta je dovelo do njegove depresije zbog koje u drušvu supruge i odlazi u Ameriku. Mogla bih pisati još, ali teško da ću naći nešto što se može istaći kao vrlina. Sve je bledo, beskrvno, bez pravih emicija, bez uzbuđenja, bez onoga što čitaoca privuče knjizi, tera ga da čita do kraja i onda razmišlja o onome što je pročitao. Ovo je jedan od romana koji se pročitaju i zaborave. Nadam se da su ostali bolji, zašto je baš ovaj izabran da se prevede na srpski i izda, zna samo izdavač, IPS Media.
Naslov ovog je Shizuka na seikatsu (A Quiet Life, 1990.)