Sta je pravilno: Kosovar, Kosovac ili nesto trece?

SRBIJANSKI je priděv od SRBIJANAC, ne od SRBIJA Město uvoda, citat baba Smiljaninog đaka...

Quote:Vremenom se dosta toga menja. Neke promene budu na bolje, a neke pokvare stvar kakva je bila.
Pravilo po kome je sve što je naše SRBsko, pretvoreno u SRPsko, ne smatramo dobrom reformom.

Nismo mi ni SRPi, ni SRPovi, nego SRBi. Zašto onda da naš jezik nazivamo SRPski, naše crkve, države i sve drugo što je naše, nazivamo SRPsko. Zar nije ružno reći SRPska pravoslavna crkva?. Nije to crkva srpova, srpa, nego pravoslavnih SRBa. Kako nekom ko ne poznaje pravila o jednačenju po zvučnosti objasniti da je Republic of Srpska - Republika koju su stvorili Srbi, a ne srpi ili srpovi?. Niz je razloga da izvedenice od reči SRB imaju u svom korjenu SRB, ane SRP.


(izvor: http://www.jezik.rs.sr/)


Vuk je u srpskom jeziku propagirao (donekle, reći će lingvisti) fonološko pisanje, prema Adelungovoj ideji koju je Vuk parafrazirao da otprilike glasi "Piši kao što govoriš, čitaj kako je napisano." Međutim, njegova reforma na Balkanu nimalo glatko nije išla.

Sam Vuk je često govorio da mnogi pisci srpski pišu po "pravilima babe Smiljane. (...) Baba je Smiljana – veli Vuk – velika gospođa koja drži školu Slaveno-Serbskoga jezika… Njezini đaci nemaju drugi pravila, osim vkusa (svakij svoga). Kod nje se ne može pogriješiti: kakogođ ko reče, ili napiše, onako je dobro: kod nje svakij sve zna. Zato je njoj i nađeno ovako lijepo ime (Smiljana), što se odmah smiluje na svakoga". (u odvraćku na odgovor G. Vidakovića, 1817. godine.)
Ovaj gornji citat samo je dokaz da baba Smiljana jošte živi - kao i Đekna. Njih su dvě odlične prije.

Da skratim uvod, priděv "srpski", naměsto "srbski" rezultat je jednačenja po zvučnosti gdě je glas (i slovo) "b" zaměnio njegov bezvučni parnjak "p". Izgovorno p je jako duboko ukorěnjeno u srpskoj svěsti, srpskoj slavi, što zna i najmlađe Srpče. Nema nikakvog opravdanja pisati b, a kojima smeta naziv Republic of Srpska, neka kažu Pediju da to u prevodu na engleski prepravi da glasi npr. Serbic Republic. (Uostalom, ko vam/nam je kriv kad ste/smo državi dali ime po uzoru na Republiku Hrvatsku - zar ne vidite da sve što na njih nalikuje ispada kilavo, traljavo i nesrećno.)
Kraj uvoda

Srbijanski vs. srpski etc.
Prema "pravilima babe Smiljane" ukus je glavno měrilo i postojeći engleski imenički priděvi "Serbian" i "American" u (ne)ukusnim prěvodima dobijaju nastvak -ski – srbijanska politika, amerikanska banka. Insistiranjem na pravilima rěčne tvorbe, ogovarajući analozi bili bi: od Srbija – srbijska politika; od Amerika – američka banka.

Tako bi se žitelji Srbije prema gramatičkom pravilu nazivali Srbijci ili Srbljani, a žitelji Amerike – Američani (takav pridjev koriste sěverni Slaveni). Dalje, žitelji Slovenije – Slovenijci, Slovenjani, Hrvatske – Hrvaćani, Makedonije – Makedonjani ili Makedonijci; Bosne i Hercegovine Bosno-Hercegovljani, kada bismo želěli pojmove razjednačiti od naziva naroda.

Na kraju karajeva, narodi su imena dobijali po tome kako su ih drugi (narodi) nazivali, pa se tako odomaćio i naziv Srbijanci, koji je relativno novijeg (150 god) nadnevka. U prilog tome govori postojanje slědećih prezimena (čitam iz bělih stranica): Srb, Srbakovski, Srbić, Srbinac, Srbinoski, Srbinović, Srbinovski, Srbljak, Srbljanin, Srbljanović, Srbljenović, Srbljin, Srboski, Srbu, Srbulov, Srbulović i jedan jedini Srbijanović Jovanče, za kojeg osnovano tvrdim da mu je prezime rezultat tipfelera – postalo od Srbljanović.

Međutim, pojam "srbijanski" u sintagmama kao npr. "srbijanski predsědinik, srbijanski parlament, srbijanski pisci, srbijanska politika, srbijanski ministar, srbijanski veleposlanik, srbijanski premijer" koristi se gotovo isključivo u "kroacijanskoj" dnevnopolitičkoj retorici.

U Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori (mada u Crnoj Gori sve češće ima sporadičnih izuzetaka) koriste se sintagme tipa: predsědnik Srbije, parlament Srbije, Udruženje književnika Srbije, ministar Vlade Srbije, ambasador Srbije u, premijer Srbije.

Sam priděv "srbijanski" ima mnogo jaču emocijsku boju od gotovo neutralnog genitiva "Srbije", i stoga je isprva bio smišljeno preferiran, a kasnije je potisnuo inačicu udomaćivši se kao ekskluzivan u kroacijanskom standardu srpskoga jezika. Věrujte mi Hrvaćani, "srbijanski" bode uši i Srbima, ne samo Hrvatima i Bošnjacima. Prema hrvatskom modelu, ovaj priděv dočekan je kao sretno rěšenje i koristi se i u Sarajevu, a u zadnje vrěme sve se češće može čuti na državnim medijima Crne Gore.

Ponekad ovaj priděv upotrebe i zvaničnici Srbije, s ciljem ublažavanja u narodu naraslih negativnih konotacija vezanih za ovaj priděv. To čine iz nužde i pragmatizma, ne uviđajući da imaju alternativu (vidi dalje – pred kraj teksta).

Nije teško ne zamětiti da kako u izvěsnom balkanskom društvu ili zajednici negativne socio-političke konotacije spram Srbije i Srba narastaju, to se izraz "srbijanski" sve češće rabi. Možda pretěrujem ako velim da je danas priděv "srbijanski" promidžbeno-psiho-ideološki kodificiran kod nesrba zapadnog Balkana kao, da ne pretěram, otprilike "barbarska prijetnja s istoka". To je apsolutno negativan "brend".

Samo nam nedostaje da oglasništvo prihvati taj termin kao sinonim za "Made in Serbia", pa da počnu promovisati "Srbijanski Brend". Dozvoljavam da bi se ovako možda mogla i ispraviti negativnost ovog, već unapred negativnog, brenda. Ali... odnosi li se priděv "srbijanski" uistinu na državu Srbiju?

Iako se Albanci među sobom nazivaju Śip'tar, oni smatraju uvredom ako ih drugi jugoslaveni tako nazivaju i smatraju pristojnim jedino izraze "Albanac" i "albanski".

Dakle, Srbi osěćaju pridjev srbijanski, kao što Albanci osěćaju kada ih drugi nazivaju Šiptarima. Upitavši moju najbolju prijateljicu što misli o priděvu "srbijanski", odgovorila mi je nakon kraće stanke "pa, pogrdno mi zvuči."

Mislim da je uzrok u tome što ova rěč najčešće izlazi iz usta nedobronaměrnika Srbije (i Srbijanaca). Pojam Srbijanac nekako se i odomaćio u Srbiji, ali priděv – nipošto. Priděv se pojavljuje u (ne)dělima slědbenika Starčevića i frankovštine, općeno.

"Srbijanski" se kod frankovaca upotrebljava kada se obraćaju prečanskim Srbima, kako bi i njih i Hrvate upozoravali "gdě je město Srbijancima". One koji se nisu identifikovali sa Srbijancima, kanili su pridobiti u "poravoslavne Hrvate", a onima koji su se, pak, identifikovali s njima, tom su rěčju kanili načiniti svojevrsni putokaz – pravac Srbija.

U zaključku, možda najbitnije – psihološki, neizostavnom upotrebom priděva "srbijanski" u kroacijanskim medijima, svaki put kada se o Srbiji govori u negativnom světlu, kod prečanskih se Srba stvara dvojstvo, šizofrenost, čime se oni těraju da biraju između "dobrog lika majke Hrvatske" i zlog lika "barbarske maćehe Srbije" – između hrvatstva i srpstva.

Dakle, radi se o još jednom u nizu razrađenih mehanizama pretvaranja Srba u Hrvate. To be precise, this is what altogether modern Croatian linguistics is all about.

Na samom kraju, potpuno opravdavam one koji intuitivno osěćaju pežorativnost pri upotrebi priděva "srbijanski", a oni su zaista mnogobrojni!

Dakle, mišljenja sam, da je "srbijanski" u Srbiju došao kao tuđica – eventualno kao tipfeler i tako istisnuo eventualnog kandidata "srbljanski" (koji gotovo isto zvuči, ali je bitno različite etimologije), kao što je istisnuo i gramatički opravdaniji, ali ovaj put novokomponovni i ne baš milozvučan priděv – "srbijski".

Za razliku od "Srbijanac" (za kojeg, izgleda, svi misle da mu smrde noge) i "srbijanski" (koji Srbe asocira na komšijsku zluradost), "Srbljanin" zvuči 'aristokrtatskije', a "Srbljanski" 'državotvornije'.



Naravoučenije:

U značenju žitelja države Srbije koji mogu biti bilo koje etničke pripadnosti:
NE: Srbijanac/ Srbijanci
DA: SRBLJANIN, (kao i Hrvaćanin, Dukljanin, Makedonjanin); pl. SRBLJANI

Isto tako:

NE: srbijanski
DA: SRBLJANSKI (koji se odnosi na žitelje Srbije, SRBLJANE)
DA: SRBIJSKI (koji se odnosi na državu Srbiju)
DA: SRBIJE (kao genitiv imenice koji se i danas sasvim opravdano frekventno koristi i odnosi se na državu Srbiju)
DA: SRPSKI (koji se odnosi na državu Srbiju), ako ne razjednačavamo priděv koji se odnosi na narod od priděva koji se odnosi na državu – a ne znam zašto bismo jer to niko u našem južnoslovenskom okruženju ne čini: slovenski-slovenski, hrvatski-hrvatski, makedonski-makedonski, crnogorski-crnogorski, bugarski-bugarski)

You know it makes sense. A možda i grěšim… Živo zanima Tvoje iskreno mišljenje…hvala!

Navodim i razmišaljenje Miroslava Nikolića iz cvětnja 1998.

Quote:Miroslav Nikolić

SRBI I SRBIJANCI

O pridevima srpski i srbijanski pisao je E. Fekete, stručno i ozbiljno, u časopisu Naš jezik još 1978. god. (knj. XXIII, str. 199—209). Evo opet nekoliko reči o tome, malo drukčije, na drugačiji način i drugim povodom.

U vreme žučne predizborne kampanje (čini mi se pretposlednje), u nekada vrlo gledanoj (a u međuvremenu ukinutoj) emisiji jedne nezavisno-zavisne beogradske televizijske stanice napao je jedan političar drugoga (što, naravno, nije ništa neobično) da vređa narod u Srbiji nazivajući ga Srbijancima (što je, priznaćete, i za političke svađe pomalo bizarno). Okrivljeni se branio kako je znao i umeo, sâm, jer advokata nije imao, čak ni onoga koji se dodeljuje po službenoj dužnosti. Pošto u Srbiji devojku koja se sama nudi niko neće (ili je bar tako bilo u XIX veku), ne usuđujemo se da ponudimo usluge sopstvene lingvističko-advokatske kancelarije. A i zašto bismo to činili, kad u izgledu nije nikakav honorar. Zato ćemo umesto mogućeg braniteljskog pledoajea pokušati da odigramo ulogu stručnog veštaka, dok presudu o tome da li je naziv Srbijanac, Srbijanci i od toga izvedeni pridev srbijanski uvredljiv ili ne prepuštamo sudu, sudu čitalaca. Pre toga, malo suvoparne lingvističke analize.

Imenica Srbijanac izvedena je, po nekim mišljenjima, tek u XIX veku, od osnove imena zemlje Srbije i složenog sufiksa -anac, koji se sastoji od sufiksa -an (što ga imamo, na primer, u Italij-an) i sufiksa -ac (koji imamo, na primer, u Kolumbij-ac, Sirij-ac). Pažljivi čitalac primetiće da smo namerno uzeli u obzir nazive izvedene od imena zemalja koje, kao i Srbija, imaju finalno -ija: dakle — Italija, Kolumbija, Sirija. Razlika je samo u tome što su Italijan, odnosno Sirijac izvedeni prostim sufiksom (-an odnosno -ac) a Srbijanac složenim (-anac). Tim sufiksom, po istom modelu, tvoreni su nazivi za stanovnike mnogih zemalja i gradova, bilo da se završavaju na -ija (npr. Australijanac, Austrijanac, Venecijanac i sl.) ili ne (npr. Litv-anac, Meksik-anac, Portorik-anac itd.). Po ovome ispada da je reč Srbijanac sasvim dobro napravljena i da joj se sa te, tvorbene strane nema šta zameriti. I njeno značenje je u velikoj meri u skladu sa onim koje imamo u prethodno pomenutim analognim nazivima: Srbijanac je stanovnik, žitelj Srbije ili onaj koji je poreklom iz Srbije (što najčešće znači Srbin iz Srbije), kao što je i Meksikanac stanovnik Meksika ili onaj koji je poreklom iz te zemlje. Ipak, neke razlike između Srbijanca i Meksikanca ima (ko bi to rekao!?), ne samo po tome što Srbijanci nose šajkaču a Meksikanci sombrero već po tome što se reč Meksikanci upotrebljava i kao ime naroda, dok se za označavanje pripadnikâ srpskog naroda upotrebljava druga reč, ali istoga korena, Srbi, sigurno najstarija u nizu Srbi — Srbija — Srbijanac — srbijanski.

Ovo, naravno, ne može nikako biti razlog za diskvalifikaciju imenice Srbijanac, Srbijanci, mada tu nekog đavola ima. Naime, u svim ostalim, nama poznatim slučajevima, postoji jedno ime za stanovnike neke države i za najveću naciju koja u njoj živi (bez obzira na to da li je zemlja dobila ime po narodu ili narod po zemlji). I ne samo da to imamo u slučaju drugih zemalja i njihovih stanovnika nego i u slučaju Srbije — ali pre svega u jeziku nas koji smo u njoj rođeni i odrasli. U razgovornom jeziku rečju Srbi mi imenujemo prvo pripadnike našeg naroda u Srbiji, a tek potom i, čini se, tek u novije vreme Srbe izvan Srbije. To se posebno vidi u upotrebi prideva srpski, izvedenom od osnove navedene imenice, koji se nekada odnosi samo na Srbe u Srbiji (ali i na druge stanovnike Srbije), na primer: srpska vlada, a nekada Srbe u celini, na primer srpski jezik, srpska književnost. Pošto u našem jezičkom osećanju i navikama nema naziva Srbijanac i prideva srbijanski, mi ih doživljavamo kao nešto strano, tuđe, čak i nacionalno uvredljivo. Čini nam se kao da neko hoće time da nas odvoji od ostalih Srba ili čak da nam uzme naše nacionalno ime i da ga zameni geografskim, teritorijalnim. S druge pak strane, Srbi (i drugi istojezički narodi) izvan Srbije, koje mi takođe najčešće imenujemo po zemlji ili pokrajini u kojoj žive, npr. Crnogorci, Hercegovci, Bosanci, Krajišnici i drugi, žele da nazivom Srbijanci i pridevom srbijanski pre svega preciziraju o kojim se Srbima radi, imajući u vidu činjenicu da su Srbi „srećan” narod koji živi u više država. Kad, na primer, Hercegovac kaže Srbijanci ili srbijanska vlada, on time ne želi da kaže da mi nismo (i) Srbi, odnosno da vlada nije (i) srpska, kako se to u nas obično doživljava, već da su Srbi i stanovnici Hercegovine i da nas podsete na činjenicu da nije samo vlada u Beogradu srpska, već da je to i ona u Republici Srpskoj, kao što je bila (ili je to još uvek) i u nekim drugim srpskim zemljama. Nećemo sad raspravljati o tome ko je tu veći Srbin i ko koga vređa; reći ćemo samo da o tome treba suditi više po delima nego po rečima. Mi se vređamo kad nas nazivaju Srbijancima. Šta bismo tek radili da smo Indijanci, koji su čudnim nesporazumom dobili ime po zemlji koja je hiljadama kilometara daleko od one u kojoj žive.

Iz dosadašnjeg, vrlo uprošćenog izlaganja vidi se da srbijanski slučaj nije uopšte tako jednostavan. Ukazujemo posebno na činjenicu, dosad tako često zanemarivanu u našoj lingvistici, da se vrednosni sud o nekom jezičkom elementu (npr. obliku, reči ili konstrukciji) ne može utvrđivati samo na osnovu njegove saglasnosti sa utvrđenom gramatičkom normom i postojećim jezičkim modelima, već da se u obzir mora uzeti i sociološko-psihološka komponenta, kako onih koji govore tako i onih (o) kojima se govori.

Evo, mali intermezzo...

Quote:Branko Radičević svěstan je etničkog jedinstva katoličkih, muslimanskih i pravoslavnih Srba (ovdě se ne radi o jugoslovenskoj ideji kako je to proturila kom-propaganda – nema pomena Slovencima, Kajkavcima i Čakavcima – već se radi o sveštokavskoj - svesrpskoj ideji; Branko različitim imenima poziva razjedinjeni Srpski narod na jedinstvo, još 1847. godine):
Đački rastanak, Brankovo kolo
Tambur, tambur, sitna tamburice -
Udri, pobro, u sićane žice!
Danas ima, a sutra nas nema,
Hajd' u kolo, ko će tu da drema...

Kolo, kolo, naokolo,
Vilovito, plahovito,
Napleteno, navezeno,
Okićeno, začinjeno.-
Brže, braćo, amo, amo,
Da se skupa poigramo!

Srbijanče, ognju živi,
Ko se tebi još ne divi!
Hrvaćane(*), ne od lane,
Od uvěk si ti bez mane!
Oj Bosanče, stara slavo,
Tvrdo srce, tvrda glavo,
Tvrd si kao kremen kamen
Gdě stanuje živi plamen!
'Ao, Ero, tvrda věro,
Ko je tebe jošte těr'o?
Ti si ka'no hitra munja,
što nikada ne pokunja.
Ao, Sremče, gujo ljuta,
Svaki junak po sto puta!
Crnogorče, care mali,
Ko te ovde još ne hvali?
Mačem biješ, mačem sěčeš,
Mačem sebi blago tečeš:
Blago - Turska glava suva,
Kroz nju větar gorski duva!
Oj sokole Dalmatinče,
Divna mora divni sinče!
Oj ti krasni Dubrovčane,
Naš i danas běli dane,
Ta se pěsma iz starine,
(pěva) Puna slave i miline!
Oj Slavonče tanani!
Banaćane lagani!
Oj Bačvani zdravo, zdravo,
Ko j'u pěsmi veći đavo!
I vi drugi duž Dunava,
I vi drugi gdě je Drava,
I vi drugi, tamo, amo,
Amo da se poigramo!
Hvatite se kola toga,
Od višnjega je ono Boga!
. . . . . . . . . . . .
(*) Branko misli: Krajišniče (Ličanine, Kordunašu i Banijče); Dalmatinca i Slavonca posebno doziva
Branko Radičević rodom je iz Slavonskog Broda, a njegova porodica porěklom je iz današnje Makedonije.

Ukratko, Srbi međusobno već dugo (preko 150 god.) upotrebljavaju izraz Srbijanac, za Šumadinca ili nešto šire. Lansiranje upotrebe priděva "srbijanski" kao brenda nije srpska, već frankovska izmišljotina. Ekvivalent sa srpsko-šovinističke strane, mada ne ovako sofisticiran i netransparentan, bio bi "četverožupanijski". Pa bi tako "oko za oko" bilo:

"srbijanski predsjednik Tadić" i "četvorožupanijski predsednik Mesić".

Ne radi se tu o stilistici srpskog jezika u hrvatskoj, jer da jeste tako, onda bismo na věstima BBC-a slušali about Krauts, Polacs etc. U našem je slučaju jedina razlika u tome što srpsko (srpsko!) zvaničje toga nije svěsno.
Za one koji misle da svako na svom jeziku ima pravo izvěsne grupe nazivati proizvoljno, odgovor je da i te grupe imaju pravo reći koji ih naziv vrěđa!


Krivica je srpska. Srbi svojom poslovičnom nezainteresovanošću za nijansiranje, za "detalje", za "sitnice", za formu!!!, sami sebi zabijaju nož u leđa. "Stručnjaci" "našeg naroda" nisu u "našem jeziku" našli za shodno da razjednače izvěsne termine, a da neke uvedu.

Veoma je – o, itekako! – imanentno stilistici srpskog jezika reći srpski predsědnik, ali se zbog tradicionalne pažnje prema osěćanjima naših ustavno državotvornih nacionalnih manjina, a da im se ne bi na žulj stalo, jer sve jedva čekaju da se "ocijepe", koristi geni(faking)tiv umesto priděva.

Nije dovoljna hobistika, na čijoj je razini srpsko i srbijsko jezikoslovlje danas, za održavanje koraka sa zahtěvima zahtěvne historijske situacije. Pitajte zvanični Zagreb zašto, s tradicijom još od 1941., i danas ima Državni ured za jezik i jezikoslovlje, koji izdade Šonjin Rěčnik 2000?

Ima ga, među inim, da bi smislio "srbijanskog predsědnika"!

Svi Srbi, ali i građani Srbije = Srbijci, moraju shvatiti neophodnu nužnost nezaobilazne potrebe uvođenja novih rěči: "Srbijac/Srbljanin, srbijski/srbljanski", jer postoji opravdana potreba za razjednakom od Srbijanac i srbijanski.

Znači, nije problem u rodniku, već u rod(n)ici! Srbi, mislite o tome, mislite o tome i vi Srbijanci, mislite o tome Srbljani.

Napošnji pozdrav trožupanijskim čitateljima!