tu i tamo po nešto o lampama,da ih bolje razumijemo...

Pošto sam najmanje(tj. nisam uopšte) na ovom forumu čitao o lampama tražio sam po netu malo tekstova o njima,kako rade i našao na trafkovoj stranici par pdf-ova rekao bi korisnog teksta pisanog jednostavnim jezikom,veoma čitljivog i razumljivog,pisanog na srpskom jeziku. Postaviću pdf-ove ovde,pa koga zanima neka malo čita (-ja sigurno hoću) a ako se imaju tako neki pdf-ovi i veze (linkovi) poput ovog neka se postave ovde.

UKRATKO

CILJ JE DA SE NEŠTO NAUČI I / ILI DA SE U TOME POMOGNE

http://www.tubes.mynetcologne.de/roehren/daten/as_triode_e.html

http://www.ax84.com/

Hvala TRAFCO -u na štivu!
(i zeoN-u na opasci! )



_{[Ovu poruku je menjao 44250 dana 19.10.2011. u 20:07 GMT+1]}

---

Samo ti čitaj, što bi veliki brat Lenjin rekao.

---

BDW (iliti "usput budi rečeno",po naški ) pdf-ove sa linkova čitati redom kako su napisani jer mislim da se tako najbolje ulazi u tematiku...

---

http://www.geofex.com/Article_Folders/xformer_des/xformer.htm

---

još jedna pijaca za koju valja znati:
http://yu7ww.atspace.com/berza.htm

---

http://sr.wikipedia.org/wiki/%...%D1%86%D0%B8%D1%98%D0%B5%D0%B2

Elektronska cijev
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije


Elektronska cijev, dvostruka trioda ECC-83.


Elektronska cijev u režimu rada.
Elektronska cijev (elektronska cev, elektronska lampa, elektronka, vakuumska cijev, vakuumska cev) je elektronska komponenta čiji se rad zasniva na kretanju elektrona kroz vakuum pod dejstvom elektrostatičkog polja između elektroda.[1]
Postoje i elektronske cijevi koje su punjene gasom pod pritiskom, ili koriste elektromagnetsko polje za upravljanje tokom elektrona. Međutim, rad skoro svih elektronskih cijevi počiva na principu termoelektronskog efekta (izlaska elektrona iz zagrijanog metala) i njihovom daljem kretanju pod djelovanjem električnog polja.
Osim termoelektronske emisije, moguća je još foto-emisija (fotoelektrični efekat kod foto-cijevi), emisija polja - (tekuća živina katoda), i sekundarna emisija, kod koje elektroni visoke energije izbijaju sekundarne elektrone iz metala.[1]
Pojava elektronske cijevi je omogućila razvitak elektronike, jer je po prvi put postalo moguće pojačavanje slabih signala. To je zatim uzrokovalo razvoj radija i interkontinentalnih telefonskih veza, radara, prvih računara, televizora i drugih elektronskih naprava.[2]
U današnje vrijeme, elektronske cijevi su skoro sasvim potisnute iz raširene upotrebe uvođenjem tranzistora. Ipak, ostala su posebna područja gdje je zamjena išla teže: ekrani televizora i monitora (katodna cijev), odašiljačke cijevi, magnetroni za mikrotalasne pećnice i radare.

Istorija

U 19. vijeku su počeli eksperimenti sa cijevima iz kojih je uklonjen vazduh, kao što su bile Gajslerove i Kruksove cijevi.[2] Naučnici koji su vršili eksperimente su bili i Nikola Tesla, Eugen Goldštajn, Johan Vilhelm Hitorf, Tomas Edison i mnogi drugi. Ti eksperimenti su doveli do sijalice i neonske cijevi (za osvjetljenje) i kasnije do vakuumskih i gasom punjenih elektronskih cijevi.
Prvi izveštaji o „termojonskoj emisiji“ (u stvari termoelektronska emisija), dolaze od Frederika Gutrija 1873. i Tomasa Edisona 1884. (Edisonov efekt). Edison međutim nije shvatio princip rada niti predvidio moguću primjenu, pa je patent ostao neiskorišćen.[2]


Rana elektronska cijev, dioda sa direktno grijanom katodom i izvodom anode na vrhu staklenog balona.
Engleski fizičar Džon Ambroz Fleming je 1904. godine, vršeći eksperimente i poboljšanja cijevi uvezenih iz SAD, pronašao oscilirajuću cijev ili kenotron (vakuumska dioda). Robert fon Lieben je 1906. godine pronašao cijev sa trećom elektrodom i elektromagnetom, koja pojačava signale.
Iduće godine Amerikanac Li De Forest je stavio savijenu žicu između katode i anode kenotrona i postigao grubu kontrolu struje u vakuumskoj cijevi, proizvevši prvi audion (vakuumska trioda). Audion je prva praktična naprava za pojačavanje slabih električnih signala.[2] Vakuum u cijevi je bio nepotpun, pa je dolazilo i do jonizacije prilikom sudara elektrona sa molekulama preostalog gasa. Zbog toga je rad audiona bio često nepredvidljiv.
Dalji razvojni korak je učinio Irving Langmuir iz Dženeral Elektrika (General Electric) 1915. Njegove cijevi (pliotron) su prve prave vakuumske triode sa visokim vakuumom i stabilnim radom. Proizvođene su u toku Prvog svjetskog rata za savezničke armije. Predstavnik te tehnološke generacije je francuska cijev R, u upotrebi od 1916. Pritisak preostalog vazduha u tim i idućim cijevima će se kretati od 10 nPa - 10 μPa (10 nanopaskala do 10 mikropaskala).
Poslije Prvog svjetskog rata, došlo je do mnogih daljih poboljšanja. Uvedene su cijevi sa barijumom pokrivenom katodom, indirektno grijane, sa oksidnom katodom, tetrode, pentode, heksode, heptode, katodne cijevi i tako dalje. Drugi svjetski rat je donio mikrotalasne cijevi (magnetrone, klistrone, cijevi sa putujućim talasom itd.), minijaturne cijevi za računare i druge.[1]
Sa otkrićem tranzistora u Belovim laboratorijama 1948. godine, epoha elektronskih cijevi je polako počela da se završava.[3] I danas se koriste za specijalne namjene (katodna cijev, magnetron), ali iz skoro svih drugih područja upotrebe su potisnute od tranzistora i integrisanih kola.
[uredi]Način rada i opis

[uredi]Vakuumska dioda
Za više informacija pogledajte članak Dioda


Šematski prikaz vakuumske diode, sa direktno grijanom katodom. Elektroni izlaze iz zagrijane katode i pod dejstvom električnog polja, kroz vakuum u staklenom balonu odlaze na anodu.
U velikoj većini cijevi se nalazi vakuum, da bi se omogućio tok elektrona između elektroda.
Da bi se elektroni „ubacili“ u vakuum, jedna elektroda (katoda) se zagrijava na visoku temperaturu, protokom struje kroz istu (ili odvojen grijač (grejač)). Pod djelovanjem topline (toplote), elektroni izlaze iz katode u slobodni prostor (termoelektronska emisija) i stvaraju elektronski oblak (engl. space charge) oko katode. Ako se u prostoru nalazi još jedna elektroda (anoda), čije naelektrisanje je pozitivno, negativno naelektrisani elektroni će početi da ubrzavaju prema anodi pod uticajem električnog polja, dok u nju ne udare.[4]
Na taj način, postigli smo strujni tok u vakuumu, i to je princip rada vakuumske elektronske cijevi po imenu dioda.
Na prvi pogled, ovo izgleda besmisleno, jer se isti tok elektrona može postići i sa običnom žicom. Međutim, stvar je u sljedećem: elektroni mogu da idu samo u jednom smjeru, od katode prema anodi, ali ne i obrnuto, zato što je anoda hladna i nema emisije elektrona otuda.
Dakle, imamo jednu vrstu ventila za elektrone koji propušta struju samo u jednom smjeru, što se koristi u elektronici za razne namjene. Česta namjena je pretvaranje naizmjenične struje (promjenjivog smjera) u istosmjernu (samo jedan smjer toka). Zbog ovog ventilnog djelovanja, simbol diode i podsjeća na ventil.
[uredi]Trioda
Za više informacija pogledajte članak Trioda


Šematski prikaz vakuumske triode, sa direktno grijanom katodom. Elektroni izlaze iz zagrijane katode i pod dejstvom električnog polja, kroz kontrolnu rešetku odlaze na anodu. Male promjene napona na rešetki uzrokuju velike promjene u broju elektrona koji stižu do anode (anodna struja). Ovo omogućuje pojačanje signala dovedenih na kontrolnu rešetku. U staklenom balonu je vakuum.
Trioda je u osnovnoj konstrukciji vrlo slična diodi, sa dodatkom još jedne elektrode u prostoru između katode i anode. Ta elektroda se naziva rešetka (prva rešetka, kontrolna rešetka, mreža, kapija) i označava se sa G (od engleskih riječi gate, control gate, grid).
Uloga rešetke je da kontroliše protok elektrona između katode i anode, slično ventilu na cijevi kroz koju protiče voda. Da bi rešetka bila što efikasnija u toj ulozi, znatno je bliža katodi nego anodi. Sa time se postiže da već male promjene napona na rešetki uzrokuju velike promjene u broju elektrona koji stižu do anode (anodna struja).[5]
Na primjer, ponekad je moguće potpuno eliminisati anodnu struju već pri naponu rešetke od -10 V, iako je anodni napon +100 V (ovo znatno zavisi od tipa triode).
Ovdje dakle postižemo promjenu anodne struje sa mijenjanjem napona na rešetki. Ovaj efekt se može dalje upotrijebiti za pojačavanje slabih signala, što je preduslov za rad većine elektronskih uređaja. Druga upotreba triode je za prekidanje signala u prekidačkoj, impulsnoj i digitalnoj elektronici.
Primjer triode je dvostruka trioda ECC-83.
[uredi]Tetroda
Za više informacija pogledajte članak Tetroda
Trioda je imala zadovoljavajuće karakteristike za neke namjene, ali postojali su i nedostaci: relativno mali faktor pojačanja i slab rad na visokim frekvencijama (zbog relativno velikog kapaciteta anoda-rešetka). Da bi se ove slabosti otklonile, proizvedene su tetrode kod kojih je dodata i druga rešetka (zaštitna rešetka, engl. screen grid, oznaka G2) u prostoru između anode i prve rešetke.
Pošto je druga rešetka bila pod pozitivnim naponom (ali obično uzemljena za naizmjenični signal preko kondenzatora), kapacitet anoda-prva rešetka je opao skoro na nulu i omogućeno je pojačavanje signala mnogo viših frekvencija nego kod triode, bez ulaska u samooscilacije. Druga prednost tetrode je bio viši faktor pojačanja, zbog znatno smanjenog uticaja anodnog napona na prvu rešetku.
Nažalost, sa uvođenjem druge rešetke uveden je i jedan problem. Elektroni velike brzine bi pri udaru u anodu izbacivali iz nje sekundarne elektrone, koji bi često završavali na drugoj rešetki. Ovo je povišavalo struju druge rešetke, smanjivalo faktor pojačanja tetrode i dovodilo do izobličenja signala. U ekstremnim slučajevima, ovo je moglo dovesti i do rastapanja druge rešetke uslijed prevelike temperature.
Za pojačavanje snage često je korištena i varijacija tetrode nazvana mlazna tetroda (engl. beam tetrode).
[uredi]Pentoda
Za više informacija pogledajte članak Pentoda
Da bi se otklonili problemi sa tetrodama, uvedene su pentode. Ove cijevi su imale još jednu rešetku (treća rešetka, engl. suppressor grid, oznaka G3).
Treća rešetka se nalazi između druge rešetke i anode. Ova rešetka je najčešće bila spojena sa katodom u samoj staklenoj cijevi (balonu), tako da je imala isti potencijal kao i katoda.
Sa time je postignuto sljedeće: brzi elektroni koji udaraju u anodu proizvode sekundarne elektrone (kao i kod tetrode), ali oni ne mogu da padnu na drugu rešetku zbog negativnog potencijala na trećoj rešetki, koji ih odbija natrag do anode. Elektroni koji putuju od katode imaju dovoljnu kinetičku energiju da savladaju negativni potencijal treće rešetke, ali sekundarni elektroni sa anode nemaju i vraćaju se na anodu.
Pentoda je konačno bila potpuno zadovoljavajuća elektronska cijev sa visokim faktorom pojačanja i mogućnošću rada na visokim frekvencijama. Do kraja epohe elektronskih cijevi, korišćena je za razne namjene u elektronici. Primjer ove cijevi je EF-86 ili EL-84.
Posebna verzija pentode za visokofrekventno pojačavanje je eksponencijalna pentoda (na primjer AF-3), kod koje i velike promjene prednapona prve rešetke ne proizvode veliko izobličenje signala.
[uredi]Heksoda
Pošto je eksponencijalnim pentodama bio potreban velik regulacioni napon, za potrebe regulacije visokofrekventnog pojačanja i miješanje u međufrekventnom stepenu uvedena je heksoda.
Ova elektronska cijev ima dvije kontrolne rešetke, G1 i G3. Na G1 se dovodi izmjenični napon koji vrši prvo upravljanje anodnom strujom. Druga kontrolna rešetka G3 također vrši upravljanje anodnom strujom.
Zajedno one moduliraju protok elektrona kroz cijev i tako je postignuto jednostavno multiplikativno miješanje signala, koje je upotrebljivo na primjer za mješalicu (mešalicu, mešač) međufrekventnog stepena u radio-prijemniku. Ovo miješanje smanjuje broj harmoničkih komponenti u izlaznom signalu u odnosu na diodno ili tranzistorsko miješanje, jer nastaju samo frekvencije sume i razlike, a ne i njihovi harmonici.
Primjer ove cijevi je AH-1.
[uredi]Heptoda i oktoda
Heptoda je cijev sa još jednom rešetkom (ukupno 5), koja je najčešće korištena za miješanje visokofrekventnih signala u međufrekventnom stepenu radio-prijemnika. Primjer ove cijevi je ECH-81 (kombinacija triode i heptode).
Oktoda je nastala kao pokušaj da se i posebni triodni oscilator integriše u jednu cijev, pa tako dobijamo cijev sa šest rešetki. Može se razmatrati i kao spoj triode i heksode, gdje je trioda vršila ulogu oscilatora a heksoda ulogu mješalice međufrekventnog signala sa visokofrekventnim signalom iz antene ili visokofrekventnog pojačala. Primjer ove cijevi je AK-2.
[uredi]Simboli

Simboli nekih vrsta elektronskih cijevi su prikazani na slikama. Svi simboli su prikazani sa indirektno grijanim katodama, električno odvojenim (izoliranim) od vlakna grijača.

Simbol vakuumske diode.



Simbol vakuumske triode.



Simbol vakuumske tetrode.



Simbol vakuumske pentode.

[uredi]Vakuumske i gasom punjene elektronske cijevi

Velika većina elektronskih cijevi je bila vakuumskog tipa, što znači da je iz njih izvučen sav vazduh da ne bi ometao tok elektrona.
Cijevi posebne namjene su ponekad bile ispunjene gasom. Regulatori napona su bili ispunjeni helijumom, argonom ili neonom. Kod njih se čak i težilo da postoji jonizacija gasa sudarom atoma gasa i elektrona, jer se moglo postići oštro koljeno naponsko-strujne karakteristike, korisno za regulaciju napona.
Neonom punjene cijevi su korištene za optičku indikaciju i u reklamne svrhe.
Tiratron je ispunjen živom pod niskim pritiskom, a ignitron ima katodu koja je u stvari rezervoar žive. Tiratron i ignitron su korišteni za kontrolu jakih struja u industriji, kao i današnji tiristori.
[uredi]Napajanje

Baterije ili istosmjerni naponi dobijeni iz ispravljača su potrebni za rad elektronskih cijevi. Dva posebna napona su obično korištena: anodni napon (obično nekoliko stotina volti) i napon grijanja (grejanja), koji je obično iznosio nekoliko volti.
[uredi]Napon i struja grijanja (grejanja)
Većina ranih uređaja je koristila baterije, najčešći naponi su bili 2,4 i 6 V. Baterije su bile slične današnjim akumulatorima, sa olovnim pločama i punjene sulfatnom kiselinom, rjeđe suve baterije.
Kasnije je došlo do prelaska na (jeftinije i podesnije) sisteme gdje je struja grijanja obezbijeđivana iz električne mreže, najčešće preko transformatora. Najrašireniji sistem je koristio izmjenični napon od 6.3 V dobijen iz mrežnog transformatora, kao evropske cijevi E serije.[6]
Kada je počela proizvodnja televizora sa većim brojem cijevi, često je korišten i sistem u kojem su vlakna grijača (grejača) spojena serijski (cijevi P serije) i podešena za istu struju grijanja. Na taj način se štedjelo na transformatoru za grijanje, ali je bio potreban predotpor, koji je snižavao napon na potrebni nivo. Mana ovog sistema je bila u sljedećem: pregorijevanje bilo kojeg grijača katode znači da sve cijevi gube struju grijanja, zbog serijske veze.
[uredi]Anodni napon
Anodni napon je u početku dobijan iz baterija (kao i napon grijanja). Za tu svrhu su korištene suve baterije od 22.5, 46, 67.5, 90 i 135 V.[7]
Kada je električna mreža postala raširenija, prešlo se na ispravljače koji su napon iz mreže pretvarali u istosmjerni napon od nekoliko stotina volti. Isprva su ovi ispravljači koristili elektronske cijevi (AZ-1, EZ-81) a poslije poluprovodničke diode.
Neki ispravljači (pogotovo u kasnijim uređajima i televizorima) nisu imali transformator, pa je postojala opasnost od strujnog udara ako je fazni vod povezan na masu (šasiju) uređaja. Opasnost je također dolazila iz visokonaponskih kondenzatora u ispravljačima, jer u nekim slučajevima napon od nekoliko stotina volti se u njima zadržavao dugo vremena i kad uređaj ne radi.
[uredi]Neposredno (direktno) i posredno (indirektno) grijanje katode

Katode starijih cijevi su obično direktno grijane, što znači da struja prolazi direktno kroz njih da bi ih zagrijala (kao kod sijalice). Temperatura vlakna je visoka, obično oko 2700 stepeni Celzijusa, i utrošak energije je visok.
Drugi problem je bio što ova vlakna nisu bila pogodna za napajanje iz mreže izmjenične struje, jer je to unosilo smetnje od 50-60 Hz (variranje napona katode). Ovo se moglo ublažiti sa paralelnim otpornicima sa srednjim izvodom.[8]
Posredno grijanje je uklonilo ove probleme. Posebno grijaće vlakno (električki izolirano od katode) je korišteno za zagrijavanje katode. Sa unaprijeđenjem tehnologije izrade (katoda prekrivena slojem barijum-oksida), bilo je moguće smanjiti temperaturu grijača na 700 stepeni Celzijusa, što je omogućilo duži vijek cijevi i manju potrošnju struje.
[uredi]Pouzdanost

Problemi:
Glavni problem je zagađivanje katode sa materijalom koji dolazi sa drugih elektroda cijevi, što smanjuje sposobnost katode da emitira elektrone.
Nepotpuni vakuum koji dovodi do jonizacije preostalih čestica gasa i jonske struje, posebno pri većim anodnim naponima. To dovodi do nasumičnih jonskih struja i može da uništi cijev.
Ulazak vazduha u cijev i njegova reakcija sa usijanom katodom, dovodi do njenog brzog propadanja.
Pošto je vlakno katodnog grijača (ili katoda kod direktno grijanih cijevi) zagrijavano do visoke temperature, obično bi izdržalo samo nekoliko hiljada sati rada prije otkazivanja (pucanja vlakna).
Ovo se naročito često dešavalo pri uključenju uređaja zbog velike početne struje vlakna u hladnom stanju. Ovaj kvar se mogao lako utvrditi ommetrom, gdje beskonačan otpor indicira neispravno vlakno grijača. Da bi se problem strujnog udara pri ukapčanju ublažio, skuplji uređaji su imali termistore u kolu grijanja, koji su uglavnom neutralisali problem, jer su imali velik otpor u hladnom stanju.
[uredi]Primjena

Elektronske cijevi su korištene u svim granama elektronike i elektrotehnike. Primjene su bile raznolike:
Pojačavači (pojačala) napona i snage svih frekvencija (audio, radio, televizor)
Prekidači (računar, radar)
Ispravljači izmjeničnog napona (vakuumski, gasni, sa živom)
Oscilatori svih frekvencija
Pokazivačke cijevi (katodna cijev, magično oko, vakuumska fluorescentna cijev (VFD))
Rendgenska cijev
Mikrotalasni oscilatori (magnetron, klistron, cijev sa putujućim talasom)
Fotocijevi osjetljive na svjetlost (fotomultiplikator)
Cijevi osjetljive na radijaciju (Gajgerov brojač)
[uredi]Hlađenje

Elektronske cijevi proizvode velike količine toplote, pošto rade sa visokim anodnim naponima, reda nekoliko stotina volti. Dodatan izvor toplote je grijač katode.
Normalno hlađenje je otežano zbog staklenog balona cijevi. Da bi se poboljšalo hlađenje, anoda je crne boje i često sa krilcima. Neke serije cijevi su imale i metalno kućište, ponekad direktno spojeno na anodu.
Osim ovih mjera kod većih cijevi je korišteno i vazdušno hlađenje, a gdje ni to nije bilo dovoljno - hlađenje destiliranom i dejoniziranom vodom (izolator) koja je bila u direktnom kontaktu sa metalnom anodom.
[uredi]Konstrukcija



Elementi elektronske cijevi (pentoda): Nit grijača, katoda, tri rešetke, anoda. Na vrhu — držači elektroda.
Elektronske cijevi imaju najmanje 2 elektrode, katodu i anodu.
[uredi]Katoda
Katoda obično ima indirektno grijanje uz pomoć grijaćeg vlakna (grijača) i zove se indirektno (posredno) grijana katoda. Ako je katoda direktno grijana strujom koja prolazi kroz nju zove se direktno (neposredno) grijana katoda.
Katode prvih cijevi su bile napravljene od volframa (W) kao i vlakna sijalica i radile su na temperaturi od oko 2700 °C. Uskoro je pronađeno da uz dodatak 1% torijuma (T) temperatura katode može da se snizi do 1900 °C, što je znatno smanjilo utrošak energije.
Još kasnije je pronađeno da površinski dodatak barijum-oksida ili mješavine barijum-oksida i stroncijum-oksida daje još bolje rezultate. Sa ovim je bilo moguće sniziti temperaturu katode na samo 700 °C, i ovaj sistem se zadržao (za cijevi opšte upotrebe) sve do zamjene elektronskih cijevi tranzistorima šezdesetih godina 20. vijeka.
Mana oksida je bila mehanička osjetljivost, osjetljivost na oksidaciju u prisustvu vazduha u cijevi, i polagano taloženje oksida na druge elektrode u cijevi. Zbog ovih problema, cijevi posebne namjene nisu koristile katodu sa oksidima.
[uredi]Rešetke
Između katode i anode se nalaze rešetke, koje služe za upravljanje sa tokom elektrona u elektronskoj cijevi. Obično su napravljene od vrlo tanke žice namotane u spiralu oko držača. Da bi se dobilo jednoliko električno polje, razmak između susjednih namotaja ne smije biti veći od razmaka od rešetke do druge elektrode.
U konstrukciji trioda za naponsko pojačanje, uvijek se težilo da razmak katoda-rešetka bude znatno manji od razmaka rešetka-anoda, da se postigne što veće pojačanje. Zbog potrebe za gusto namotanom rešetkom i malih dimenzija tipičnih cijevi sa cilindričnim elektrodama, ovo nije bio lak zadatak.
Uz to cijevi su morale biti otporne na manje mehaničke vibracije i približno jednakih električnih vrijednosti za jedan tip cijevi, pa je tehnologija vremena praktično ograničavala minimalne razmake između elektroda.
[uredi]Anoda
Anoda služi za primanje elektrona čiji tok je modulisan naponima na rešetkama. Radi hlađenja je crne boje, često sa krilcima. Kod većih cijevi je često direktno spojena sa metalnim kućištem da se olalša hlađenje. Anode su najčešće pravljene od nikla, a za velike snage i od grafita.
[uredi]Geter
Mala količina getera, koji se vidi kao srebrnasti namaz u cijevi (obično pri dnu), je specijalni materijal koji vezuje molekule vazduha koje prodru u cijev, produžujući tako njen vijek trajanja. Ako geter postane bijel, to znači da je cijev izgubila hermetičnost i obično je neupotrebljiva.
[uredi]Izvodi i stakleni balon (kućište)
Metalni izvodi za elektrode, koji obično izlaze na dnu cijevi, moraju imati koeficijent toplinskog širenja jednak kao i staklo od kojeg je napravljen balon cijevi, da ne dolazi do pucanja stakla pri zagrijavanju. To se postiže dodavanjem platine, molibdena i drugih materijala.
Osim staklenog balona, neke serije cijevi (takozvane čelične cijevi) su izgrađivane sa metalnim kućištem, što je olakšavalo hlađenje i smanjivalo uticaj vanjskih električnih polja na cijev.[9]
[uredi]Označavanje

Označavanje je bilo vrlo raznoliko, evropski sistem, američki, sovjetski, britanski i tako dalje. U Jugoslaviji je korišten evropski sistem označavanja.
[uredi]Evropski sistem označavanja
Prvo slovo označava napon ili struju grijača katode:
A — napon grijača 4 V
V — struja grijača 180 mA
S — struja grijača 200 mA
D — napon grijača do 1.4 V
E — napon grijača 6.3 V
F — napon grijača 12.6 V
G — napon grijača 5 V
H — struja grijača 150 mA
K — napon grijača 2 V
P — struja grijača 300 mA
U — struja grijača 100 mA
V — struja grijača 50 mA
X — struja grijača 600 mA.
Drugo i treće slovo (ako postoji) označavaju tip elektronske cijevi:
A — dioda
B — dvostpuka dioda (duodioda) sa zajedničkom katodom
C — trioda, pojačavač napona
D — trioda, pojačavač snage (izlazna)
E — tetroda, pojačavač napona
F — pentoda, pojačavač napona
L — tetroda ili pentoda, pojačavač snage (izlazna)
H — heksoda ili heptoda (heksodnog tipa)
K — oktoda ili heptoda (oktodnog tipa)
M — optički indikator (magično oko)
P — cijev sa sekundarnom emisijom elektrona
Y — jednostruka ispravljačka cijev (kenotron, ispravljačka dioda)
Z — dvostruka ispravljačka cijev (kenotron, dvostruka ispravljačka dioda).
Dvocifreni ili trocifreni broj označava oblik cijevi, seriju i podnožje:
Prvi broj je obično tip podnožja:
3 — cijev sa staklenim balonom i oktalnim podnožjem
5 — cijev sa staklenim balonom i magnoval podnožjem
6 i 7 — staklene minijaturne cijevi
8 i od 180 do 189 — staklene minijaturne cijevi sa devet nožica
9 — staklene minijaturne cijevi sa sedam nožica.
[uredi]Američki sistem označavanja
Prvi američki sistem je bio potpuno nesređen, i razne kompanije su koristile različite oznake. Kasniji sistem je dodjeljivao brojeve određenim konstrukcijama, a zajedničko je bilo to što je prvi broj označavao približni napon napajanja grijača katode (ili katode kod direktno grijanih katoda).
Na primjer 6L6 je pentoda sa naponom grijača od 6.3 V.
Treba napomenuti da cijevi izgrađene od 1942. do 1944. imaju brojeve koji imaju potpuno drugo značenje, i prvi broj je približna snaga grijača cijevi.
[uredi]Vidi još

Elektronika
Dioda
Trioda
Tetroda
Pentoda
Heksoda
Heptoda
Oktoda
Katodna cijev
Tranzistor
Radio
[uredi]Korištena literatura

Radio Tehnika 2. dio, Dr. Valter Daudt (Walter Daudt), Tehnička Knjiga, Zagreb, 1963.
Electronic Devices, 6th edition, Thomas L. Floyd, Prentice Hall, ISBN 0-13-028484-X
[uredi]Reference

^ 1,0 1,1 1,2 Vojna enciklopedija, Beograd, 1972., knjiga druga, strana 666.
^ 2,0 2,1 2,2 2,3 Electronic Devices, 6th edition, Thomas L. Floyd, Prentice Hall, ISBN 0-13-028484-X, strana xiv
^ Electronic Devices, 6th edition, Thomas L. Floyd, Prentice Hall, ISBN 0-13-028484-X, strana xv
^ Tubes 201 - How Vacuum Tubes Really Work
^ Tubes 201 - How Vacuum Tubes Really Work
^ Radio Tehnika 2. dio, Dr. Valter Daudt (Walter Daudt), Tehnička Knjiga, Zagreb, 1963., strana 309
^ Radio Tehnika 2. dio, Dr. Valter Daudt (Walter Daudt), Tehnička Knjiga, Zagreb, 1963., strana 310.
^ Radio Tehnika 2. dio, Dr. Valter Daudt (Walter Daudt), Tehnička Knjiga, Zagreb, 1963., strana 34.
^ Radio Tehnika 2. dio, Dr. Valter Daudt (Walter Daudt), Tehnička Knjiga, Zagreb, 1963., strana 239.
[uredi]Spoljašnje veze


Vikimedijina ostava ima još multimedijalnih datoteka vezanih za: Elektronska cijev
Tehnički podaci za sve vrste elektronskih cijevi
Kako rade elektronske cijevi (engleski)
Projekti sa elektronskim cijevima. Šeme, uputstva.
Razni audio projekti sa cijevima.

---

http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%94%D0%B8%D0%BE%D0%B4%D0%B0

Dioda
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije


Vrste dioda
Dioda je elektronska komponenta koja dozvoljava protok električne struje u jednom smeru bez otpora (ili uz veoma mali otpor) dok u suprotnom smeru predstavlja beskonačan (ili bar veoma veliki) otpor. Zato se za diodu kaže da postoji provodni i neprovodni smer. Može se smatrati da za proticanje struje u provodnom smeru dioda ima otpornost koliko i žica provodnika (nula), a za neprovodni smer se može posmatrati kao prekid provodnika (beskonačno).
Diode se proizvode, uglavnom, od poluprovodničkih materijala kao što su silicijum ili germanijum. Međutim, još uvek postoje i diode sa termojonskom emisijom, nekada popularne elektronske cevi.

Sadržaj [sakrij]
1 Istorija
2 Tehnologija dioda
3 Fizičko objašnjenje poluprovodničkog ponašanja diode
4 Poluprovodničke diode
[uredi]Istorija

Vakuumske i kristalne diode su otkrivene skoro u isto vreme. Princip rada termojonske diode je otkrio Frederik Gutri 1873. godine. Princip rada kristalne diode je otkrio 1874. godine nemački naučnik Karl Ferdinand Braun.
Međutim, princip rada termojonske diode je ponovo otkrio Tomas Edison 13. februara 1880. godine, za šta je priznat patent 1883. godine (). Braun je patentirao kristalni ispravljač 1899. godine. Prvi radio prijemnik koji koristi kristalni ispravljač je napravio 1900. godine Pikar.
Prve diode su elektronske cevi (poznate kao termojonske vakuumske cevi), kod kojih su elektrode okružene vakuumom u staklenom balonu, slično sijalicama sa užarenim vlaknom. Pronalazač ovakve konstrukcije diode je Džon Ambroz Fleming, naučni savetnik u kompaniji Markoni, koji je 1904 godine na osnovu radova Tomasa Edisona uspešno demonstrirao ovu čudnu spravu, a patentirao je novembra 1905. godine.
Izraz je smislio Viljem Henri Ekls 1919, godine grčko-latinskom kombinacijom reči di-dva, ode-puta.
[uredi]Tehnologija dioda


Kao i sijalice sa užarenim vlaknom, tako i vakuumske cevi imaju nit koja se užari kada kroz nju teče električna struja. Nit užarena u vakuumu emituje elektrone a potom električni napon, razlika potencijala, između elektroda, pokreće elektrone od užarene elektrode ka drugoj, hladnoj. Tako tok (negativnog) elektrona od užarene niti kroz vakuum do druge (pozitivne, hladne) elektrode predstavlja protok električne struje. Usijana elektroda, izvor elektrona, se naziva anoda, a hladna se zove katoda. Neuporedivo manje elektrona može ići u suprotnom smeru, čak i ako je katoda negativno naelektrisana, jer ne postoji termojonska emisija elektrona koja se izaziva usijavanjem.
Napomena: tok elektrona se odvija od anode ka katodi, ali pošto je elektron nosilac negativnog naelektrisanja, struja se označava tako da teče od katode ka anodi. To je provodni smer diode.
Mada se vakuumske cevi, diode, koriste još u par specijalizovanih primena, većina savremenih dioda je zasnovana na poluprovodničkim p-n spojevima. Kod poluprovodničkih dioda struja teče od p-strane (anoda) ka n-strani (katoda), isto kao i kod vakuumske cevi ali ne i u suprotnom smeru. U slučaju obrnute polarizacije diode dolazi do uklanjanja nosilaca naelektrisanja iz oblasti spoja i stvaranja oblasti prostornog tovara. Način nastanka i objašnjenje rada ovog čudno nazvanog otkrovenja je povezan sa kvantnim efektom prelaska elektrona preko potencijalne barijere ali, na svu sreću, postoje i jednostavnija objašnjenja.
[uredi]Fizičko objašnjenje poluprovodničkog ponašanja diode


Kriva zavisnosti struje od napona, ponekad nazvana U-I dijagram, opisuje ponašanje oblasti prostornog tovara u poluprovodničkoj diodi. Ova oblast postoji na p-n spoju između različito dopiranih poluprovodnika. Kada se prvobitno kreira p-n spoj, slobodni elektroni iz N-dopirane oblasti se difuzno kreću ka P-dopiranoj oblasti koja obiluje šupljinama (to su mesta gde elektron nedostaje u spoljašnjoj orbiti atoma). Kada slobodni elektroni popune šupljine, nestaju šupljine ali nema više pokretnih elektrona. Tako su se neutralisala dva nosioca naelektrisanja. Oblast oko p-n spoja ostaje bez slobodnih nosilaca naelektrisanja i ponaša se kao izolator. Međutim, oblast prostornog tovara se ne širi beskonačno. Za svaki elektron koji popuni jednu šupljinu u P-delu ostaje u N-delu jedan pozitivno naelektrisan donorski jon. kako ovaj proces napreduje i sve je više pozitivnih jona u N-delu, raste jačina električnog polja kroz oblast prostornog tovara koja usporava i na kraju potpuno zaustavlja dalji tok elektrona.
U ovom trenutku postoji ugrađen električni potencijal u oblasti prostornog tovara. Ako se dovede spoljašnji napon na kontakte diode sa istim polaritetom kao i ugrađeno električno polje, oblast prostornog tovara se i dalje ponaša kao izolator sprečavajući protok struje. Ako je, pak, spolja dovedeni napon suprotan ugrađenom električnom polju slobodni nosioci naelektrisanja, elektroni, nastavljaju da se kreću i rekombinuju sa šupljinama, što rezultuje tokom struje kroz p-n spoj. Za silicijumske diode ugrađeni napon iznosi 0.6 V. Znači, ako struja protekne kroz diodu, oko 0.6 V napona se pojavi između P-dela i N-dela a za diodu se kaže da je provela.
I-V karakteristika diode se može aproksimirati u dve odvojene oblasti delovanja. Ispod izvesne vrednosti razlike potencijala između izvoda diode, oblast prostornog tovara ima značajnu širinu a dioda se može smatrati otvorenim vodom odnosno prekidom električnog kola. Kako se razlika potencijala povećava, dolazi do stanja kada dioda postaje provodna i naelektrisanje protiče što se može smatrati kratkim spojem (realno postoji izvestan mali otpor). Precizno nacrtano, funkcija prenosa je logaritamska, ali sa veoma oštrim zavojem krive tako da podseća na prelom.


V-I karakteristika poluprovodničke diode (nije u srazmeri)
Šoklijeva jednačina idealne diode (nazvana po Viljemu Bredfordu Šokliju) može se upotrebiti za aproksimaciju I-V karakteristike p-n diode.
,
gde je I struja diode, a IS se zove struja zasićenja, q je naelektrisanje elektrona, k je Bolcmanova konstanta, T je apsolutna temperatura p-n spoja i VD je napon na diodi. Izraz kT/q je termalni napon, ponekad kraće zapisano kao VT, i približno iznosi 26 mV na sobnoj temperaturi. n (ponekad izostavljeno) je koeficijent emisije, koji varira između 1 i 2 zavisno od procesa proizvodnje i poluprovodnog materijala.
Moguće je upotrebiti kraći izraz. Stavljajući

i n = 1 jednačina za struju diode postaje:

gde je Vγ = 25mV (na sobnoj temperaturi) konstanta.
Kod običnih silicijumskih dioda, pri uobičajenim strujama pad napona u provodnoj diodi iznosi približno 0.6 do 0.7 V. Vrednost je različita za razne tipove dioda: kod Šotki dioda je taj napon oko 0.2 V, a kod svetlećih dioda (LED) može biti 1.4 V ili više, zavisno od struje.
[uredi]Poluprovodničke diode


Dioda Svetleća
dioda Cener
dioda Šotki
dioda
Neki simboli dioda
Najveći broj današnjih dioda su poluprovodničke diode bazirane na PN spojevima. U PN spoju električna struja može da teče od P-elektrode (anode) ka N-elektrodi (katodi) ali ne i u suprotnom smeru. Smer stuje i elektrona je suprotan, tj. elektroni idu od katode ka anodi (tako je usvojeno mnogo pre neko što je nastala dioda).
Postoji nekoliko vrsta dioda sa poluprovodničkim spojem:
Obične (p-n) diode
rade na način kako je prethodno opisano. Proizvode se od monokristalnog silicijuma (ređe germanijuma) uz male primese 3-valentnih i 5-valentnih elemenata. Pre savremenih silicijumskih dioda za ispravljanje napona su se koristile diode sa bakaroksidom ili selenijumom. Međutim mala efikasnost je bila razlog velikog pada napona po diodi od 1.4-1.7V, što je u slučaju potrebe ispravljanja visokih napona i upotrebe višestruko na red vezanih dioda stvarao veliki pad napona, zbog čega je bilo potrebno imati velike hladnjake, značajno veće nego što je to danas slučaj kod silicijumskih dioda istih strujnih karakteristika.
Diode obogaćene zlatom
Zlato izaziva potiskivanje sporednih nosilaca naelektrisanja. Ovo umanjuje efektivnu kapacitivnost diode, omogućivši da dioda radi na većim frekvencijama. Tipičan primer je 1N914. Germanijumske i Šotki diode su istog reda brzine kao ove diode, a takođe i bipolarni tranzistori koji su vezani kao dioda. Ispravljačke diode se prave sa namerom da rade na najviše 2.5 x 400 Hz što je 1 kHz i nije im potreban ovoliki opseg.
Zener diode
Ove diode se nekad nazivaju i probojne diode. Posebna osobina ovih dioda je da mogu provesti u suprotnom smeru. Ovaj efekat, nazvan Cenerov proboj, na precizno određenoj vrednosti inverznog napona što je osobina značajna za konstrukciju referentnog naponskog izvora ili u kolima za stabilizaciju i ograničenje napona. Princip rada se zasniva na pojavi tunelovanja elektrona kroz tanku potencijalnu barijeru spoja. Usled ovoga je probojni napon kod ovih dioda relativno mali, od 2 do 6 V. Probojne diode mogu biti silicijumske i germanijumske, ali su silicijumske bolje zbog oštrijeg kolena karakteristike pri prelazu u oblast proboja. Ove diode imaju negativan temperaturni koeficijent probojnog napona.
Diode sa lavinskim efektom
diode koje provedu u inverznom smeru kada napon polarizacije izazove lavinsko umnožavanje slobodnih nosilaca elektriciteta usled dostizanja velikih brzina pri kretanju kroz jako električno polje prelazne oblasti. Ovaj princip je prisutan kod visokih vrednosti nepropusne polarizacije, preko 6.2 V do 1500 V. Ove diode imaju pozitivan temperaturni koeficijent probojnog napona, što se ublažava rednim dodavanjem obične diode polarisane u propusnom smeru i ima negativni temperaturni koeficijent.
Dioda za potiskivanje prolaza napona
su diode sa lavinskim probojem napravljene posebno radi zaštite drugih poluprovodničkih uređaja od elektrostatičkog pražnjenja. Poprečni presek prelazne oblasti njihovog p-n spoja je mnogo širi nego kod obične diode, što omogućuje da provedu velike struje ka uzemljenju bez oštećenja.
Svetleća dioda (LED)
svetli odnosno emituje fotone kada elektroni prolaze kroz spoj, tj kada se stavi pod napon. Većina dioda emituje zračenje, ali ono ne napušta poluprovodnik i nalazi se u frekventnom opsegu infracrvenog zračenja. Međutim, izborom odgovarajućeg materijala i geometrije svetlost postaje vidljiva. Napon potencijalne barijere dioda određuje boju svetlosti. Različiti materijali ili neuobičajeni poluprovodnici se koriste u tu svrhu. Crvenoj boji odgovara napon od 1.2 V, a napon od 2.4 odgovara ljubičastoj. Danas postoje diode i za ultraljubičastu svetlost. Prve svetleće diode su bile crvene i žute, a druge su nastale kasnije. Sve svetleće diode su jednobojne; bele diode su u stvari kombinacija tri diode različitih boja ili plava obložena žutom. Što je niža frekvencija diode veća je efikasnost pa je za efekat jednake jačine svetla raznih dioda potrebno povećavati jačinu struje kod dioda viših frekvencija. Ovo se još više komplikuje činjenicom da je ljudsko oko najosetljivije na svetlost koja je negde između plave i zelene.
Foto dioda
je dioda sa širokim providnim spojem. Foto dioda reaguje na pojavu svetlosti generišući električnu struju. Fotoni izbijaju elektrone iz orbita u oblasti spoja što je uzrok pojave električne struje. Foto diode se mogu koristiti kao solarne ili fotonaponske ćelije i u fotometriji. Ako foton nema dovoljno energije neće pobuditi elektron i samo će proći kroz spoj. Čak se i svetleća dioda može upotrebiti ka foto dioda niske efikasnosti u nekim primenama. Nekada se svetleća dioda i foto dioda pakuju u isto kućište. Ovaj uređaj se tada zove "opto izolator", "opto dekapler" ili "opto razdvajač". Za razliku od transformatora on dozvoljava galvansko razdvajanje jednosmernog napona. Ovo je izuzetno korisno, recimo kod zaštite pacijenata koji su priključeni na medicinske uređaje ili kada se osetljiva niskostrujna kola razdvajaju od problematičnih napojnih sklopova ili jakih elektromotora. Solarne ćelije su takođe jedna vrsta foto diode.
Laserske diode
su vrsta svetleće diode kod kojih se poliranjem paralelnih stranica materijala diode formira rezonantna šupljina što se manifestuje kao pojačavač usmerene svetlosti - laser. Laserske diode se koriste kod optičkih uređaja (CD i DVD čitači/pisači) i kao komunikacije izuzetno velikih kapaciteta (optička vlakna i optičke komunikacije).

Varikap diode se koriste kao naponski kontrolisani kondenzatori kod oscilatora.

---

http://sr.wikipedia.org/sr-el/...%D1%80%D0%B8%D0%BE%D0%B4%D0%B0

Trioda
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije


Dvostruka trioda ECC-83, vrsta elektronske cijevi.
Trioda je vrsta elektronske cijevi sa tri elektrode smještene u stakleni ili metalni balon sa vakuumom. Zagrijana katoda emitira elektrone, koji idu prema pozitivnoj anodi. Rešetka, koja se nalazi između katode i anode omogućuje regulaciju struje u cijevi, i njenu upotrebu u ulozi pojačavača ili prekidača.[1]
U današnje vrijeme, elektronske cijevi triode su skoro sasvim potisnute iz raširene upotrebe uvođenjem tranzistora. Ostala su neka posebna područja gdje se i danas ponekad koriste, kao triode velikih snaga za radio odašiljače, ili za audio pojačavače specijalne namjene.
Sadržaj [sakrij]
1 Istorija
2 Način rada i opis
3 Primjena
4 Strujno-naponske karakteristike
5 Proračun naponskog pojačanja
6 Simbol
7 Vidi još
8 Korištena literatura
9 Reference
10 Spoljašnje veze
[uredi]Istorija

Za istorijat, pogledati članak Elektronska cijev.
[uredi]Način rada i opis



Šematski prikaz vakuumske triode, sa direktno grijanom katodom. Elektroni izlaze iz zagrijane katode i pod dejstvom električnog polja, kroz kontrolnu rešetku odlaze na anodu. Male promjene napona na rešetki uzrokuju velike promjene u broju elektrona koji stižu do anode (anodna struja). Ovo omogućuje pojačanje signala dovedenih na kontrolnu rešetku. U staklenom balonu je vakuum.
Trioda je u osnovnoj konstrukciji vrlo slična vakuumskoj diodi, sa dodatkom još jedne elektrode u prostoru između katode i anode. Ta elektroda se naziva rešetka (prva rešetka, kontrolna rešetka, mreža, kapija) i označava se sa G (od engleskih riječi gate, control gate, grid).
Uloga rešetke je da kontroliše protok elektrona između katode i anode, slično ventilu na cijevi kroz koju protiče voda. Da bi rešetka bila što efikasnija u toj ulozi, znatno je bliža katodi nego anodi. Sa time se postiže da već male promjene napona na rešetki uzrokuju velike promjene u broju elektrona koji stižu do anode (anodna struja).[2]
Na primjer, ponekad je moguće potpuno eliminisati anodnu struju već pri naponu rešetke od -10 V, iako je anodni napon +100 V (ovo znatno zavisi od tipa triode).
Ovdje dakle postižemo promjenu anodne struje sa mijenjanjem napona na rešetki. Ovaj efekt se može dalje upotrijebiti za pojačavanje slabih signala, što je preduslov za rad većine elektronskih uređaja. Druga upotreba triode je za prekidanje signala u prekidačkoj, impulsnoj i digitalnoj elektronici.
Primjer triode je dvostruka trioda ECC-83.
[uredi]Primjena



Neki izlazni stepeni audio pojačavača sa triodama.


Klapov oscilator sa triodom.
Elektronske cijevi triode su korištene u svim granama elektronike i elektrotehnike. Primjene su bile raznolike:
Pojačavači (pojačala) napona i snage svih frekvencija (audio, radio, televizor)
Prekidači (računar, radar)
Oscilatori svih frekvencija
ostale
Trioda je bila prva elektronska komponenta koja se mogla koristiti kao pojačavač slabih signala, čime je omogućen pravi razvoj elektronike.
Uz pentode, triode su se koristile za stepene naponskog pojačanja, i pojačanja snage. Kao oscilatori, korištene su u raznim spojevima, kao Hartlijev, Kolpitsov i Klapov oscilator.
[uredi]Strujno-naponske karakteristike



Strujno-naponske karakteristike triode ECC-83.
Za određivanje radne tačke triode su se koristile strujno-naponske karakteristike koje je obezbjeđivao proizvođač cijevi. One su prikazivale ovisnost anodne struje Ia o naponu anode (Va ili Ua) i rešetke (Vg ili Ug).
Za normalnu operaciju u klasi A sa uzemljenom katodom, obično je biran mali negativni prednapon rešetke i anodni napon reda 200-300 volti. Ovo je obezbjeđivalo linearno pojačavanje signala. Na primjer, ako odaberemo anodni napon Va da bude 200 V, i prednapon rešetke -1 V (žuta linija), sa grafa možemo očitati da će vrijednost anodne struje iznositi oko 2.25 mA. To je odabrana radna tačka triode.
[uredi]Proračun naponskog pojačanja

Za pojačavač u klasi A, radni otpornik je spojen u kolo anode i zove se anodni otpornik ili anodni teret. Ako odaberemo radni otpornik od 10 KΩ, i anodnu struju od 2.25 mA, pad napona na njemu će iznositi
Vr = Ia * Ra = 0.00225 A * 10000 Ω = 22.5 V
Sad pretpostavimo da se ulazni naizmjenični napon mijenja u amplitudi od -1.5 do -0.5 V (napon vrh-vrh signala je 1 volt). Vidimo sa karakteristike da će se anodna struja mijenjati od 1.2 mA (pri Vg=-1.5 V) do 3.3 mA (pri Vg=-0.5 V).
To znači da će pad napona na radnom otporniku da se mijenja od 12 V (pri struji 1.2 mA) do 33 V (pri struji 3.3 mA). Razlika iznosi (33-12) = 21 V.
Time je dakle postignuto naponsko pojačanje od 21/1 (izlazni napon/ulazni napon) = 21.
Lako se može vidjeti da se povećanjem radnog otpora na veću vrijednost može postići još veće pojačanje. Ovo ima svoje granice jer pri vrlo velikim anodnim otporima dolazi do izobličenja, i promjene karakteristika cijevi uslijed sniženja anodnog napona.
[uredi]Simbol

Simbol triode je prikazan na slici, sa indirektno grijanom katodom.

Simbol vakuumske triode.

Dvostruka trioda ECC-83, vrsta elektronske cijevi.

Klapov oscilator sa triodom.

Šematski prikaz vakuumske triode, sa direktno grijanom katodom. Elektroni izlaze iz zagrijane katode i pod dejstvom električnog polja, kroz kontrolnu rešetku odlaze na anodu. Male promjene napona na rešetki uzrokuju velike promjene u broju elektrona koji stižu do anode (anodna struja). Ovo omogućuje pojačanje signala dovedenih na kontrolnu rešetku. U staklenom balonu je vakuum.

Neki izlazni stepeni audio pojačavača sa triodama.

Strujno-naponske karakteristike triode ECC-83.


_{[Ovu poruku je menjao 44250 dana 20.10.2011. u 19:45 GMT+1]}

---

http://sr.wikipedia.org/sr-el/...%D1%82%D1%80%D0%BE%D0%B4%D0%B0

Tetroda
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije


Tetroda, vrsta elektronske cijevi.
Tetroda je vrsta elektronske cijevi sa četiri elektrode smještene u stakleni ili metalni balon sa vakuumom. Zagrijana katoda emitira elektrone, koji idu prema pozitivnoj anodi.
Prva rešetka, koja se nalazi između katode i anode omogućuje regulaciju struje u cijevi, i njenu upotrebu u ulozi pojačavača ili prekidača. Druga rešetka služi za smanjenje kapaciteta anoda-prva rešetka, i time omogućuje pojačavanje signala visokih frekvencija bez ulaska u samooscilacije.[1]
Sadržaj [sakrij]
1 Istorija
2 Način rada i opis
3 Primjena
4 Strujno-naponske karakteristike
5 Simbol
6 Vidi još
7 Korištena literatura
8 Reference
9 Spoljašnje veze
[uredi]Istorija

Za istorijat, pogledati članak Elektronska cijev.
[uredi]Način rada i opis

Trioda je imala zadovoljavajuće karakteristike za neke namjene, ali postojali su i nedostaci: relativno mali faktor pojačanja i slab rad na visokim frekvencijama (zbog relativno velikog kapaciteta anoda-rešetka). Da bi se ove slabosti otklonile, proizvedene su tetrode kod kojih je dodata i druga rešetka (zaštitna rešetka, eng. screen grid, oznaka G2) u prostoru između anode i prve rešetke.
Pošto je druga rešetka bila pod pozitivnim naponom (ali obično uzemljena za naizmjenični signal preko kondenzatora), kapacitet anoda-prva rešetka je opao skoro na nulu i omogućeno je pojačavanje signala mnogo viših frekvencija nego kod triode, bez ulaska u samooscilacije. Druga prednost tetrode je bio viši faktor pojačanja, zbog znatno smanjenog uticaja anodnog napona na prvu rešetku.
Nažalost, sa uvođenjem druge rešetke uveden je i jedan problem. Elektroni velike brzine bi pri udaru u anodu izbacivali iz nje sekundarne elektrone, koji bi često završavali na drugoj rešetki. Ovo je povišavalo struju druge rešetke, smanjivalo faktor pojačanja tetrode i dovodilo do izobličenja signala. U ekstremnim slučajevima, ovo je moglo dovesti i do rastapanja druge rešetke uslijed prevelike temperature.
Za pojačavanje snage često je korištena i varijacija tetrode nazvana mlazna tetroda (eng. beam tetrode).
[uredi]Primjena

Elektronske cijevi tetrode su korištene u elektronici, uglavnom za visokofrekventno pojačanje.
[uredi]Strujno-naponske karakteristike



Strujno-naponske karakteristike tetrode.
Za određivanje radne tačke triode su se koristile strujno-naponske karakteristike koje je obezbjeđivao proizvođač cijevi.
One su prikazivale ovisnost anodne struje Ia o naponu anode (Va ili Ua) i prve rešetke (Vg1 ili Ug1) i druge rešetke (Vg2 ili Ug2).
Na grafu je prikazana karakteristika za stalni napon druge rešetke Ug2 od 250 V. Može se vidjeti da pri malim anodnim naponima Ua, dolazi do odlaska priličnog broja elektrona na drugu rešetku, pa karakteristika ima takozvano tetrodno udubljenje.
Pri višim anodnim naponima, ovo sve manje dolazi do izražaja, jer pozitivnija anoda sve jače privlači sekundarne elektrone. Ipak, na ovo se mora obratiti pažnja pri većim izmjeničnim naponima na anodi.
[uredi]Simbol

Simbol tetrode je prikazan na slici, sa indirektno grijanom katodom.

Simbol vakuumske tetrode.


Tetroda, vrsta elektronske cijevi.

Strujno-naponske karakteristike tetrode.

_{[Ovu poruku je menjao 44250 dana 20.10.2011. u 19:37 GMT+1]}

---

http://sr.wikipedia.org/sr-el/...%D0%BD%D1%82%D0%BE%D0%B4%D0%B0

Pentoda
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije


Pentoda, vrsta elektronske cijevi.
Pentoda je vrsta elektronske cijevi sa pet elektroda smještenih u stakleni ili metalni balon sa vakuumom.
Zagrijana katoda emitira elektrone, koji idu prema pozitivnoj anodi. Prva rešetka, koja se nalazi između katode i anode omogućuje regulaciju struje u cijevi, i njenu upotrebu u ulozi pojačavača ili prekidača. Druga rešetka služi za smanjenje kapaciteta anoda-prva rešetka, i time omogućuje pojačavanje signala visokih frekvencija bez ulaska u samooscilacije. Treća rešetka sprečava da elektroni izbijeni iz anode udarom elektrona, odu na drugu rešetku.[1]
U današnje vrijeme, elektronske cijevi pentode su skoro sasvim potisnute iz raširene upotrebe uvođenjem tranzistora.
Sadržaj [sakrij]
1 Istorija
2 Način rada i opis
3 Primjena
4 Strujno-naponske karakteristike
5 Simbol
6 Vidi još
7 Korištena literatura
8 Reference
9 Spoljašnje veze
[uredi]Istorija

Za istorijat, pogledati članak Elektronska cijev.
[uredi]Način rada i opis

Da bi se otklonili problemi sa tetrodama, uvedene su pentode. Ove cijevi su imale još jednu rešetku (treća rešetka, eng. suppressor grid, oznaka G3).
Treća rešetka se nalazi između druge rešetke i anode. Ova rešetka je najčešće bila spojena sa katodom u samoj staklenoj cijevi (balonu), tako da je imala isti potencijal kao i katoda.
Sa time je postignuto sljedeće: brzi elektroni koji udaraju u anodu proizvode sekundarne elektrone (kao i kod tetrode), ali oni ne mogu da padnu na drugu rešetku zbog negativnog potencijala na trećoj rešetki, koji ih odbija natrag do anode. Elektroni koji putuju od katode imaju dovoljnu kinetičku energiju da savladaju negativni potencijal treće rešetke, ali sekundarni elektroni sa anode nemaju i vraćaju se na anodu.
Pentoda je konačno bila potpuno zadovoljavajuća elektronska cijev sa visokim faktorom pojačanja i mogućnošću rada na visokim frekvencijama. Do kraja epohe elektronskih cijevi, korišćena je za razne namjene u elektronici. Primjer ove cijevi je EF-86 ili EL-84.
Posebna verzija pentode za visokofrekventno pojačavanje je eksponencijalna pentoda (na primjer AF-3), kod koje i velike promjene prednapona prve rešetke ne proizvode veliko izobličenje signala.
[uredi]Primjena

Elektronske cijevi pentode su korištene u svim granama elektronike i elektrotehnike. Primjene su bile raznolike:
Pojačavači (pojačala) napona i snage svih frekvencija (audio, radio, televizor)
Oscilatori svih frekvencija
ostale
Uz triode, pentode su se koristile za stepene naponskog pojačanja, i pojačanja snage.
[uredi]Strujno-naponske karakteristike



Strujno-naponske karakteristike izlazne pentode KT-88.
Za određivanje radne tačke pentode su se koristile strujno-naponske karakteristike koje je obezbjeđivao proizvođač cijevi.
One su prikazivale ovisnost anodne struje Ia o naponu anode (Va ili Ua) i prve rešetke (Vg1 ili Ug1) i druge rešetke (Vg2 ili Ug2).
Može se vidjeti da je tetrodno udubljenje skoro potpuno uklonjeno, i da je anodna struja skoro neovisna o anodnom naponu u većem dijelu karakteristike. Napon druge rešetke je stalan i iznosi 200 volti.
[uredi]Simbol

Simbol pentode je prikazan na slici, sa indirektno grijanom katodom.

Simbol vakuumske pentode.

Pentoda, vrsta elektronske cijevi.


Strujno-naponske karakteristike izlazne pentode KT-88.



_{[Ovu poruku je menjao 44250 dana 20.10.2011. u 19:34 GMT+1]}

---

http://sr.wikipedia.org/sr-el/...%D0%BA%D1%81%D0%BE%D0%B4%D0%B0

Heksoda
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Heksoda je vrsta elektronske cijevi sa šest elektroda smještenih u stakleni ili metalni balon sa vakuumom.
Zagrijana katoda emitira elektrone, koji idu prema pozitivnoj anodi. Rešetke koje se nalaze između katode i anode omogućuju regulaciju struje u cijevi, i njenu upotrebu u ulozi mješača (mješalice) signala, obično u lokalnom oscilatoru radio prijemnika.
Sadržaj [sakrij]
1 Istorija
2 Način rada i opis
3 Primjena
4 Simbol
5 Vidi još
6 Korištena literatura
7 Reference
8 Spoljašnje veze
[uredi]Istorija

Za istorijat, pogledati članak Elektronska cijev.
[uredi]Način rada i opis

Pošto je eksponencijalnim pentodama bio potreban velik regulacioni napon, za potrebe regulacije visokofrekventnog pojačanja i miješanje u lokalnom oscilatoru i međufrekventnom stepenu radio-prijemnika uvedena je heksoda.
Ova elektronska cijev ima dvije kontrolne rešetke, G1 i G3. Na G1 se dovodi izmjenični napon koji vrši prvo upravljanje anodnom strujom. Druga kontrolna rešetka G3 takođe vrši upravljanje anodnom strujom.
Zajedno one moduliraju protok elektrona kroz cijev i tako je postignuto jednostavno multiplikativno miješanje signala, koje je upotrebljivo na primjer za mješalicu (mešalicu, mešač) međufrekventnog stepena u radio-prijemniku. Ovo miješanje smanjuje broj harmoničkih komponenti u izlaznom signalu u odnosu na diodno ili tranzistorsko miješanje, jer nastaju samo frekvencije sume i razlike, a ne i njihovi harmonici.
Primjer ove cijevi je AH-1.
[uredi]Primjena

Heksode su obično korištene u međufrekventnom stepenu ili lokalnom oscilatoru radio prijemnika.
[uredi]Simbol

Simbol heksode je prikazan na slici, sa indirektno grijanom katodom.

Simbol vakuumske heksode.

---

http://sr.wikipedia.org/sr-el/...%D0%BF%D1%82%D0%BE%D0%B4%D0%B0

Heptoda
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije


Heptoda, vrsta elektronske cijevi.
Heptoda je vrsta elektronske cijevi sa sedam elektroda smještenih u stakleni ili metalni balon sa vakuumom.
Zagrijana katoda emitira elektrone, koji idu prema pozitivnoj anodi. Rešetke, koje se nalaze između katode i anode omogućuju regulaciju struje u cijevi, i njenu upotrebu u ulozi mješača (mješalice) signala, obično u lokalnom oscilatoru radio prijemnika.
Sadržaj [sakrij]
1 Istorija
2 Način rada i opis
3 Primjena
4 Simbol
5 Vidi još
6 Korištena literatura
7 Reference
8 Spoljašnje veze
[uredi]Istorija

Za istorijat, pogledati članak Elektronska cijev.
[uredi]Način rada i opis

Heptoda je cijev sa još jednom dodatom rešetkom u usporedbi sa heksodom (ukupno 5 rešetki), koja je najčešće korištena za miješanje visokofrekventnih signala u međufrekventnom stepenu radio-prijemnika. Primjer ove cijevi je ECH-81 (kombinacija triode i heptode).
[uredi]Primjena

Heptode su obično korištene u međufrekventnom stepenu ili lokalnom oscilatoru radio prijemnika.
[uredi]Simbol

Simbol heptode je prikazan na slici, sa indirektno grijanom katodom.

---

http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%9E%D0%BA%D1%82%D0%BE%D0%B4%D0%B0

Oktoda
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Oktoda je vrsta elektronske cijevi sa osam elektroda smještenih u stakleni ili metalni balon sa vakuumom.
Zagrijana katoda emitira elektrone, koji idu prema pozitivnoj anodi. Rešetke, koje se nalaze između katode i anode omogućuju regulaciju struje u cijevi, i njenu upotrebu u ulozi mješača (mješalice) signala, obično u lokalnom oscilatoru radio prijemnika.
Sadržaj [sakrij]
1 Istorija
2 Način rada i opis
3 Primjena
4 Vidi još
5 Korištena literatura
6 Reference
7 Spoljašnje veze
[uredi]Istorija

Za istorijat, pogledati članak Elektronska cijev.
[uredi]Način rada i opis

Oktoda je nastala kao pokušaj da se i posebni triodni oscilator integriše u jednu cijev, pa tako dobijamo cijev sa šest rešetki. Može se razmatrati i kao spoj triode i heksode, gdje je trioda vršila ulogu oscilatora a heksoda ulogu mješalice međufrekventnog signala sa visokofrekventnim signalom iz antene ili visokofrekventnog pojačala. Primjer ove cijevi je oktoda AK-2.
[uredi]Primjena

Oktode su obično korištene u međufrekventnom stepenu ili lokalnom oscilatoru radio prijemnika.
[uredi]Vidi još

Elektronska cijev
Elektronika
Dioda
Trioda
Tetroda
Pentoda
Heksoda
Heptoda
Katodna cijev
Tranzistor
Radio
[uredi]Korištena literatura

Radio Tehnika 2. dio, Dr. Valter Daudt (Walter Daudt), Tehnička Knjiga, Zagreb, 1963.
[uredi]Reference

[uredi]Spoljašnje veze


Vikimedijina ostava ima još multimedijalnih datoteka vezanih za: Oktoda
Tehnički podaci za sve vrste elektronskih cijevi
Kako rade elektronske cijevi (engleski)
Projekti sa elektronskim cijevima. Šeme, uputstva.
Razni audio projekti sa cijevima.
Kategorije: ElektronikaElektrotehnikaElektronske komponente

---

http://sr.wikipedia.org/wiki/%...%D1%86%D0%B8%D1%98%D0%B5%D0%B2

Katodna cijev
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije


Katodna cijev.


Šematski presjek katodne cijevi sa označenim dijelovima. 1) Kontrolna rešetka 2) Anode za fokusiranje i ubrzavanje i akvadag 3) Otklonske zavojnice (kalemovi) 4) Grijač (grejač) katode 5) Katoda 6) Snop elektrona 7) Kalem za fokusiranje 8) Fluorescentni sloj.


Šematski prikaz katodne cijevi sa elektromagnetskim otklonom elektrona. Kod prikazane cijevi postoje 3 elektronska topa, za crvenu, plavu, i zelenu boju.
Katodna cijev je posebna vrsta elektronske cijevi u kojoj se elektroni fokusiraju i udaraju u fluorescentni zastor, proizvodeći vidljivu tačku na ekranu.
Pomjeranjem tačke fokusiranja na površini ekrana, moguće je proizvesti sliku sačinjenu od individualnih tačaka (piksela). Pomjeranje mlaza (snopa) elektrona se vrši elektrostatičkim (otklonske ploče) ili elektromagnetskim poljem (zavojnice, kalemi).
Primjena katodnih cijevi je različita, pa postoje i različite konstrukcije. Koriste se uglavnom za pokazivače (ekrane) u televizorima — gdje se naziva kineskop — računarskim monitorima, osciloskopima, optičko-elektronskim pretvaračima i drugdje.
Sadržaj [sakrij]
1 Perzistencija slike
2 Osnovni dijelovi i rad
3 Stvaranje slike
3.1 Put elektronskog mlaza
4 Vrste
5 Vidi još
6 Spoljašnje veze
7 Literatura
[uredi]Perzistencija slike

Vidljivost čitave slike a ne samo jedne tačke gdje se u tom trenutku nalazi snop je omogućena perzistencijom ekrana — osobinom da tačke koje je snop prešao ostaju da svijetle još izvjesno vrijeme. Vrijeme perzistencije se znatno razlikuje zavisno o tipu cijevi, i može iznositi od nekoliko milisekundi do nekoliko desetina sekundi. Cijevi kratke perzistencije su tipično korištene za televizore, duže za osciloskope, a najduže za radarske pokazivače.
[uredi]Osnovni dijelovi i rad

Za „ubacivanje“ elektrona u cijev, koristi se katoda, kao i kod običnih elektronskih cijevi. Zatim dolazi rešetka za regulaciju jačine elektronskog mlaza (Veneltov valjak) i dvije cilindrične šuplje anode za fokusiranje mlaza.
Ako je mlaz kontrolisan elektrostatski, imamo četiri pločaste elektrode koje vrše pomjeranje mlaza gore-dole i lijevo-desno pomoću napona dovedenog na njih. Ako je otklon elektromagnetski (većina katodnih cijevi), skretni kalemovi (zavojnice) se nalaze van cijevi. Promjenom struje kroz njih mijenja se jačina elektromagnetskog polja, i elektroni mijenjaju pravac u skladu s tim.
Prednost elektrostatskog skretanja mlaza je mala snaga potrebna za upravljanje mlazom, a mane veća potrebna dužina cijevi, slabije fokusiranje elektrona, i osjetljivost na potrese. Česte su u osciloskopima gdje je veličina ekrana mala. Prednost elektromagnetskog skretanja su manja dužina cijevi, bolji fokus i veća izdržljivost na vibracije.
Kod katodnih cijevi sa elektromagnetskim upravljanjem snopa elektrona postoji i akvadag. Akvadag je grafitni premaz na unutrašnjosti cijevi spojen sa izvorom pozitivnog napona, koji služi za dodatno ubrzavanje elektrona.
[uredi]Stvaranje slike



Individualni subpikseli na katodnim cijevima sa prikazom u boji.
Kod monohromatskih (crno-bijeli, crno-zeleni prikaz) katodnih cijevi, postoji jedan sistem za ubrzavanje elektrona (elektronski top). Ubrzani elektroni pri udaru u unutrašnju površinu ekrana uzrokuju svjetlucanje fluorescentnog sloja. Pomjeranjem snopa elektrona posebnim redoslijedom skeniranja, moguće je više osvjetliti neke tačke, a neke ostaviti tamnima. Regulacija jačine osvjetljenja se može izvoditi na razne načine, uglavnom promjenom napona na kontrolnoj rešetki ili katodi.
Kod katodnih cijevi sa prikazom u boji, postoje tri elektronska topa, svaki za posebnu boju (crvenu, plavu i bijelu). Svaki od topova gađa posebne tačke na ekranu (subpiksele), u međusobnoj neposrednoj blizini. Ovako je moguće ostvarenje bilo koje boje, miješanjem intenziteta individualnih osnovnih boja.
[uredi]Put elektronskog mlaza
Za primjer možemo uzeti VGA računarski monitor pri rezoluciji ekrana 640*480 tačaka i osvježavanjem ekrana 60 puta u sekundi.
Mlaz se pomiče na sljedeći način. Počinje u gornjem lijevom uglu ekrana i ide horizontalno nadesno. Kad je kraj ekrana dostignut, mlaz se isključuje i vraća na lijevu stranu ekrana, ali jedan red niže. Novi red se ispisuje istim načinom, pa novi i novi, dok se ne ispiše svih 480 horizontalnih linija. Tu se mlaz isključuje, i vraća u gornji lijevi ugao. Ispis 480 linija je trajao 1/60=16.6 milisekundi.
Promjenom jačine mlaza postiže se prikaz ili sakrivanje određenih tačaka, ili njihovo nijansirano prikazivanje. Time je dakle prikazana slika sastavljena od tačaka (piksela) raznih nivoa osvijetljenosti.
[uredi]Vrste

Kineskop — pokazivačka katodna cijev u televizorima, računarskim monitorima i slično.
Karaktron — kombinovana k. cijev u vojnim komandnim računarima. Prikazuje znakove i slova.
Brojačka elektronska cijev — pokazivač sa znakovima 0-9. Znak se mijenja pri svakom novom pulsu.
Ikonoskop — pretvarač vidljive slike u elektronski oblik. Korišten za TV kamere.
Disektor — optičko-elektronski pretvarač, drugačije konstrukcije od ikonoskopa.
Superikonoskop — kombinacija ikonoskopa i disektora.
Ortikon — optičko-elektronski pretvarač, osjetljiviji od ikonoskopa.
Superortikon — poboljšani ortikon, izuzetne svjetlosne osjetljivosti.
Vidikon — optičko-elektronski pretvarač.
Potencijaloskop — cijev sa nagomilavanjem električnih naboja. Korišten za pokazivače radara.
Tajpotron — kombinacija karaktrona i potencijaloskopa.
[uredi]Vidi još

Monitor sa katodnom cijevi
Televizor
Elektronska cijev
[uredi]Spoljašnje veze


Vikimedijina ostava ima još multimedijalnih datoteka vezanih za: Katodna cijev
Sajt povećen katodnim cijevima
Katodne cijevi
Katodne cijevi u virtuelnom muzeju
Semjuel Goldvaser o katodnim cijevima
[uredi]Literatura

"Vojna enciklopedija". Četvrti tom. (1972). Beograd: Vojnoizdavački zavod. strane 289-290..
Kategorija: Elektronika

Šematski presjek katodne cijevi sa označenim dijelovima. 1) Kontrolna rešetka 2) Anode za fokusiranje i ubrzavanje i akvadag 3) Otklonske zavojnice (kalemovi) 4) Grijač (grejač) katode 5) Katoda 6) Snop elektrona 7) Kalem za fokusiranje 8) Fluorescentni sloj.


Individualni subpikseli na katodnim cijevima sa prikazom u boji.


Šematski prikaz katodne cijevi sa elektromagnetskim otklonom elektrona. Kod prikazane cijevi postoje 3 elektronska topa, za crvenu, plavu, i zelenu boju.

_{[Ovu poruku je menjao 44250 dana 20.10.2011. u 19:54 GMT+1]}

---

Bio je ovo kradeni tutorijal sa wikipedia-stranice,sad treba pročitati,shvatiti i upamtiti...

Ko voli neka izvoli,ja ću sigurno probati! (pa makar se i us.ao... )

---