I ja sam bio zapanjen kad sam čitao SKSG, ali na kritički osvrt, zaista izgleda kao da je totalna (a i pretenduje da bude ultimativna) teorija zavere. Praktično je tu nanizano sve što je underground kroz vekove, sva tajna društva, sve jeretičke crkve i sve je to sklopljeno u jednu klimavu teoriju koja na kraju promoviše određene javne ličnosti koje su izdanci razvlašćenih feudalnih gospodara kao "direktne potomke Isusa".
Moje "čitanje između redova" Novog Zaveta mi je prikazalo realnog, od krvi i mesa, Isusa kao nekog Gandija starog veka koji je promovisao nekakav pacifistički anarhizam kao metod nenasilne borbe protiv (tadašnjeg ekvivalenta) globalističke vlasti (Rimljana). Njegov (lično njegov) cilj je bio ograničen na oslobođenje njegove domovine od rimske vlasti, kroz masovnu građansku neposlušnost i neku vrstu štrajka, kako bi držanje te teritorije postalo neprofitabilno za ekonomiju Rima. To je zahtevalo i radikalne izmene u nekim tada važećim običajima, značilo je siromašenje svešteničke "kaste", značilo je gubljenje vlasti kralja - kvislinga, a sve to se Isusu obilo o glavu i on je pogubljen jednoglasnim zajedničkim zahtevom svih tri vlasti. Sama ideja pasivnog otpora tiranskoj vlasti je bila privlačna i prenela se na druge narode rimskog "svemira" Sredozemlja, jer je Carstvo zaista bilo uzdrmano, to je bilo prvi put da se sukobljavaju sa protivnicima koji preziru njihovu silu i prema kojima je sila nemoćna. Mit o njegovom božanskom poreklu je poslužio da ojača fanatizam njegovih sledbenika. U tu svrhu, zapisi o njemu (oni koji se tiču događaja posle uskrsnuća) su malo dopunjeni i "internacionalizovani". To je bilo prvo prekrajanje.
Naravno, sve ovo se promenilo kada je završen period ranog hrišćanstva. Portret Isusa kao rodonačelnika dinastije feudalnih vladara (a mi svi znamo KAKO se uspostavlja feudalna vlast) u SKSG se nikako logički ne uklapa u njegovu biografiju i vrednosti koje je propagirao, ali se lepo slažu sa modifikovanim ranofeudalnim hrišćanstvom koje je jednostavno ulizivanje moćnim i nasilnim vođama bandi koji su došli da opljačkaju riznice... a vratili se sa krunama i obećanjem da će Bog sve loše što čine pretvoriti u dobro i zasluge. To je bilo drugo prekrajanje karaktera hrišćanstva. Treće je davanje uskonacionalnog značaja religiji odnosno određenoj varijanti hrišćanstva, što je nešto što bi u ranijim vekovima verovatno dovelo do spaljivanja jeretika koji bi tako nešto pokušali, ali u doba nastanka i bujanja nacionalizama, to je bio čamac za spasavanje za religiju koja je gubila uporište nestajanjem moćnih monarha koji su bili dobri pokrovitelji i branitelji. U današnje vreme, hrišćanstvo pronalazi svoj novi zadatak u odnosu prema otuđenom pojedincu, više ne obećava ikakve supermoći kao toliko puta kroz istoriju, nego pokušava da da odgovor na neka lična, egzistencijalna pitanja.