Hemijska industrija „Briksol“ iz Vršca spremna je da pokrene proizvodnju biodizela i glicerina i zato traži strateškog partnera koji bi u taj posao uložio 20 miliona evra, rekao je direktor ove firme Vladimir Dmitrović. Kako je istakao Dmitrović u izjavi agenciji Beta, „Briksol“ je spreman da iskustva, tehnologiju, postrojenja za proizvodnju, magacinski i rezervoarski prostor, kao i transportna sredstva, ponudi i za zajedničku proizvodnju.
- Potreban nam je strateški partner koji je spreman da u ovaj posao uloži oko 20 miliona evra. Sirovina, nerafinisano ulje, može i da se uveze, što je jeftinija varijanta, rekao je Dmitrović, ističući da u proizvodnji biodizela nema otpada, da sve može da se iskoristi, pa je zbog toga to visokoprofitabilan posao.
Dmitrović je dodao da prepreku za započinjanje te proizvodnje ne predstavlja ni izgradnja pogona za ceđenje ulja, jer u krugu od stotinak kilometara od kompanije „Briksol“, u Velikom Gradištu i Srpskoj Crnji, već postoje uljare koje to mogu da urade. Jedan od prvih proizvođača biodizela u Srbiji „Briksol“ prve količine tog ekološkog goriva proizveo je 1994. godine za vreme naftnog embarga, kada je prema rečima Dmitrovića, bilo proizvedeno ukupno 4.000 tona biodizela, što je bilo dovoljno da u potpunosti ovladaju tom tehnologijom proizvodnje.
Kapacitet pogona „Briksola“ u kojem se proizvodi biodizel je 20.000 tona na godišnjem nivou, a Dmitrović je naglasio da bi se malom investicijom, odnosno, ugradnjom ultracentrifuge, kapacitet povećao za dva i po puta. On je objasnio da se od jednog hektara zasejanog uljanom repicom dobije tona biodizela, naglasivši da bi investicija omogućila preradu uljane repice sa 50.000 hektara. Po hemijskoj preradi biodizela nus proizvodi - glicerin, masne kiseline, lecitin i drugo, takođe se mogu vrednovati, čime bi se, kako je naglasio Dmitrović, smanjila potreba za njihovim uvozom.
- Glicerin niko ne proizvodi u našoj državi, a mi za to imamo mogućnosti. Trenutna potrošnja glicerina u našoj zemlji je oko 400 tona na godišnjem nivou i sve se uvozi, otkriva on.
Izvor: Pregled, 31.08.2005; Strana: 14
PREDLOG DIREKTORA VRŠAČKOG „BRIKSOLA"
Vladimir Dmitrović predlaže da se modifikovana biljka preradi, jer stručnjaci njegove fabrike znaju kako se to radi
VRŠAC - Umesto da se modifikovana soja sa naših polja uništi, Vladimir Dmitrović, generalni direktor Hemijske industrije „Briksol" u Vršcu, predlaže njen otkup i potpuno iskorišćenje. U ovom slučaju bi od štete bilo čak i - koristi, jer bi sve požnjevene količine „nepoželjne biljke" bile upotrebljene za proizvodnju biodizela.
Možda bi ovaj predlog delovao nestvarno da ova vršačka firma nema i izuzetno iskustvo u preradi uljarica u dizel-gorivo. Još dok je država stenjala pod sankcijama, 1994. godine, u pogonima „Briksola" je od uljane repice i suncokretovog ulja proizvedeno oko 4.000 tona kvalitetnog goriva, toliko traženog u to vreme.
- Imamo i iskustva i znanja, koje je na nivou razvijenog sveta - kaže direktor Vladimir Dmitrović, koji je i široj javnosti poznat po tome što je „Briksol" spasao od sigurnog „katanca". Neophodno je da nam se dozvoli otkup „M" soje, koju bismo u našim pogonima „pretočili" u gorivo.
Direktor Dmitrović nam je rekao da bi preuzeta soja, prema dogovorenoj ceni, proizvođačima mogla da bude odmah isplaćena proizvodima ovog akcionarskog društva: sredstvima za pranje i čišćenje, insekticidima, hepo-kockama, prehrambenim bojama i aromama... Ova vršačka firma nema dovoljno obrtnih sredstava, pa bi isplata preuzete modifikovane soje mogla da bude i u novcu, ali samo ukoliko vlada Srbije priskoči u pomoć, i odobri kredit, koji bi joj bio vraćen nakon realizacije proizvedenog biodizela.
Naravno, svemu bi trebalo da prethodi svojevrsno „pomilovanje" modifikovane soje, koja sazreva, prema slobodnim procenama, na više hiljada hektara u Srbiji. Njoj je, čak, izrečena i najstroža trenutna zakonska kazna.
Redovna proizvodnja biodizela je, i inače, planirana u „Briksolu", ali se za ovaj poduhvat pažljivo traži imućan strateški partaer, jer novca za ovaj projekat nema. Međutim, inicijatava direktora Dmitrovića, o iskorišćenju modifikovane soje, ne zavisi od budućeg partnera. Proizvodnja bi za kratko vreme mogla da počne odmah nakon preuzimanja nepoželjnih žutih bobica.
- Osim biodizela, kao glavnog proizvoda, imali bismo i glicerinsku vodu, kao uzgredni produkt - nastavlja direktor Dmitrović. - Od nje, u daljem tehnološkom postupku, kojim, takođe, vladamo u potpunosti, dobijali biomo glicerin, čija je primena veoma široka. Srbija godišnje uvozi oko 400 tona glicerina, a mi imamo opremu za godišnju proizvodnju od hiljadu tona. Njeno nekorišćenje je veoma skupo, i za nas i za državu.
Cena kilograma glicerina je, inače, od jednog do 1,4 evra.
Mogućnost da od sasvim izvesne štete bude vajde sasvim je realna. Prvi potez je povučen, ali to nije dovoljno. Nesvakidašnju inicijatavu „Briksol" nije u stanju sam da realizuje. Uza sve, ne samo da je i budućnost na strani biodizela kao alternativnog goriva, već u njegovoj proizvodnji od uljarica gotovo da nema otpadaka.
Biodizel je, mada po sastavu različit od nafte, sasvim pogodan kao alternativno gorivo. U razvijenom svetu zamena nafte biodizelom dostigla je pet odsto, a prema realnim predviđanjima, ubrzo će se udvostručiti.
Kapaciteti
- Spremni smo da solidnom strateškom partneru ponudimo iskustvo, tehnologiju, opremu za proizvodnju biodizela, rezervoare i transportna sredstva. Trenutni naši preradni. kapaciteti iznose 20.000 tona godišnje, a nakon instalisanja dodatne opreme taj kapacitet bismo gotovo utrostručili. Od toga bi i ratari imali koristi, jer bi nam za svaku tonu preradnog kapaciteta, bio potreban hektar pod, recimo, uljanom repicom - kaže direktor „Briksola" Vladimir Dmitrović i naglašava da pogoni za ceđenje uljarica već postoje u Velikom Gradištu i Srpskoj Crnji.
Izvor: Politika, 03.09.2005; Strana: NK1
SRBIJA NEMA PLAN ZA ŠTEDNJU NAFTE
Godišnje se za uvoz izdvoji 700 miliona dolara, ali nadležni ne razmišljaju o alternativama
Za uvoz nafte Srbija (NIS i privatnici) prošle godine izdvojila je između 600 i 700 miliona dolara, a po novim cenama, koje su na svetskom tržištu po barelu nafte između 65 i 70 dolara, ovaj iznos biće gotovo udvostručen. Ipak, nadležni u Ministarstvu rudarstva i energetike nemaju bojazan od novih izdataka uz obrazloženje da ionako spadamo u zemlje sa niskom potrošnjom.
- Mogućnosti za štednju su gotovo nepostojeće s obzirom na to da smo po pitanju potrošnje nafte na dnu lestvice evropskih zemalja. Govoriti o uštedi i smanjenju potrošnje nafte nije put. Može se govoriti o potrebi da poboljšamo energetsku efikasnost - kaže prof. dr Slobodan Sokolović, pomoćnik ministra rudarstva i energetike. U prilog tome on navodi statistiku koja kaže da na 1.000 stanovnika Srbija godišnje troši 324 tone nafte, Slovenija 1.108, Mađarska 482, Austrija 1.400, a Hrvatska 542 tone.
- Drugi pokazatelj, broj vozila na 1.000 stanovnika, pokazuje da smo takođe pri dnu. Tako kod nas na 1.000 stanovnika dođe 210 vozila, u Hrvatskoj 260, Sloveniji 510, a u Austriji 570. I to pokazuje da je potrošnja belih derivata kod nas niska - tvrdi Sokolović. On napominje da je stopa rasta uvoza nafte kod nas 6 odsto godišnje i spada u veće stope u okruženju, što ocenjuje kao pozitivna signal jer znači da je privreda u usponu.
U Srbiji se godišnje preradi oko četiri miliona tona nafte, od čega je 645.000 tona domaće proizvodnje. Domaća proizvodnja je u opadanju, pa je 2003. godine kod nas bilo proizvedeno 690.000 tona, a 2004. godine 645.000 tona.
- Za povećanje domaće proizvodnje potrebne su složenije tehnologije, veća sredstva, ali to znači i veći rizik. Država za to nema sredstava i put je u davanju koncesija privatnim kompanijama - kaže Sokolović.
Za širu primenu i stimulaciju aternativnih izvora, poput biodizela, plina, biomase, nadležni takođe tvrde da nema sredstava.
Sijka Pištolova, urednik sajta „Energy observer. com“, tvrdi da se svaka ozbiljnija zemlja već uveliko spremila za odbranu od naftnog šoka, koji se odavno mogao naslutiti.
- Niko ne može da se sačuva od posledica poskupljenja nafte, ali naftni šok nije od juče i svima je jasno da će on potrajati. Uostalom, izvori nafte se na svetskom niovu procenjuju na još 50 godina. Upravo zato svi pokušavaju da nađu alternativne izvore, koji ne mogu u potpunosti zameniti naftu, ali mogu smanjiti uvoz i zavisnost od belog zlata. Velika je dobit za svaku, pa i mnogo bogatiju državu od Srbije, ako smanji potrošnju nafte makar za jedan procenat. Da smo mi normalna država, Ministarstvo rudarstva bi još prošle godine napravilo kriznu grupu zbog skoka cena nafte, koja bi se bavila alternativnim izvorima kao što su biodizel, plin, biomasa. Njihova primena bi za desetak godina mogla da donese uštede u potrošnji nafte od 10 odsto - kaže Pištolova.
Jedno od rešenja koje može doneti uštede u saobraćaju - prelazak na tečni naftni gas ili plin, čija je cena gotovo za trećinu niža od cene benzina, postaje sve popularnije u svetu. Sokolović kaže da masovniji prelazak saobraćaja na plin nije program koji se može preko noći uraditi jer podrazumeva mrežu stanica i opremu za sama vozila. Uz to, on napominje da država ne može garantovati trajnu politiku oslobođenja od akciza, niti stabilnu cenu plina, kako bi popularisala ovaj vid potrošnje. Prema njegovim rečima, država može samo da se zalaže za održavanje pariteta cena, koji je kod nas takav da je cena plina niža od realne.
- Jasno je da je tečni gas jeftiniji energent i svuda tamo gde je moguće napraviti zamenu, treba to učiniti. Ali, država ne može da podstiče korišćenje plina na uštrb drugih - kaže Sokolović i dodaje da je planom reorganizacije NIS-a predviđeno formiranje posebne kompanije koja će se baviti isključivo primenom tečnog naftnog gasa i prirodnog gasa u saobraćaju. Pištolova smatra da država koja ima strategiju uvek stimuliše korišćenje određenih energenata, što bi kod nas mogli biti biodizel i plin, za koje nisu potrebna velika ulaganja kao za mini hidroelektrane ili vetrenjače. Ugradnja opreme za plin u automobile kod nas košta od 250 do čak više hiljada evra u zavisnosti od modela, a litar plina u proseku oko 34 dinara. Sve veći broj pumpi ima i točionice plina, pa ovaj energent nije nedostupan ni u provinciji. Čak i uz veću potrošnju u odnosu na benzin (umesto 10 litara benzina na 100 kilometara troši se oko 14 litara plina) uštede u novcu su oko 50 odsto.
lakše do plina
Podaci AMSS govore da je poslednje dve do tri godine u Beogradu bilo samo devet pumpi na kojima se prodavao autogas, pre godinu dana 50, a trenutno ih ima oko 110.
- Prelazak na plin je višestruko koristan i sa ekonomskog i sa ekološkog aspekta. Saobraćaj je veliki potrošač derivata nafte, a kod nas je ta oblast prilično zanemarena. U svetu je veoma rašireno, pa je u SAD, Indiji i mnogim evropskim gradovima čitav gradski prevoz prebačen na plin, koji je jeftiniji i manje zagađuje - kaže Slobodan Ružić, nekadašnji zamenik ministra rudarstva i energetike i direktor kompanije „Energy Saving Group“.
On ističe da Srbija ima mnogo resursa za smanjenje potrošnje nafte i derivata, a jedna od oblasti je svakako industrija. Prema Ružićevim rečima, imamo izuzetno neefikasnu industriju pre svega zbog zastarele opreme.
Izvor: Blic, 06.09.2005; Strana: 5