Ja već dugo, dugo vremena ne jedem u gradu.
Prestao sam kada mi je sestra opisala scenu koju je videla na Slaviji, tamo gde su ranije bile oni roštilj kiosci. Svaki kiosk je imao neku svoju klonju. Iz jedne od njih izlazi aščija, toliko debeo da se jedva provlači kroz vrata, sa keceljom na kojoj se vide svi sastojci sa kojima je radio poslednjih pet godina.
Aščija briše mokre dlanove o tu istu kecelju, dohvata meso, išamara ga jednom-dvaput i baca na roštilj.
Mini anketa:
a) Aščija je oprao ruke nakon što se ispi*ao
b) Aščija nije oprao ruke nakon što se ispi*ao
Od tada mi se sve živo po gradu smučilo.
Pošto ipak nisam neki patološki čistunac samo bih napomenuo da sam od tada do danas naišao na mnogo sličnih primera. Poslednji je od pre oko dve nedelje. Radim u objektu koji je tik uz jedan jako izvikan restoran. Koleginica izađe na cigaret-pauzu i pošto taj restoran ima kuhinjski prozor blizu našeg ulaza ona čuje dijalog koji je išao otprilike ovako:
- Šta je ovaj naručio, šniclu?
- Da što...?
- Pa imam ovu, vidi na šta liči...
- Uh, ne znam...
- Ma, staviću više sosa!
Više niko ne može ubediti da postoji razlika između restorana na glasu i poslednje trovačnice na ulici :)
Jbg, razumem da čovek nikad nije 100% siguran ali ipak više volim da sam sebi spremim obrok (ako postoje uslovi za to).
10 HOME
20 SWEET
30 GO TO 10