Citat:
ilija1: Izvinite (sa svim poštovanjem) ali ajmo se mi vratit devojkama...
Ako imate još koji link na raspolaganju... hvala.
Evo, jos samo malo...
@Kernel-1
Procenjivanje i poredjenje muzicara je malo kilav posao, iz prostog razloga sto muzika nije jednodimenzionalna
disciplina.
Paco jeste izuzetan tip. U Beogradu je bio gomilu puta, slusao sam ga jedno 3 puta sigurno na koncertu,
gostovao je na nasoj TV mnogo puta. Njegov duet sa bratom (dve flamenko gitare) je (potpisujem) zvucao
punije i mocnije nego onih N mandrila iz Gipsy Kings koji sinhrono strumm-uju gitare i prodaju spanjolade
ljudima bez muzicke proslosti.
Ipak, postoji drugi kriterijum - sta je sve taj covek svirao. Pako celog zivota nije nista drugo nego vrhunski
flamenco gitarista (...nista drugo...sitnica...), verovatno najverodostojniji izdanak discipline koja postoji
poslednjih nekoliko stotina godina, i u kojoj je pracenje tradicije pola posla. Harmonska inventivnost -
gotovo ravna nuli - frigijski obrt na sve strane, kolori - gotovo svugde isti, emocija - gotovo uvek isti izbor,
ili ekstaticna razbacanost fieste ili mutni plivajuci izlazak iz patnje, i to je to.
Ako uporedis sa svime time gomilu drugih ljudi, doci ces do poredjenja koja nisu pohvalna za Paka:
John Mc. Laughlin je bio vodeca figura u nekoliko disciplina (jazz rock, upotreba modalne improvizacije, od kojih
teoreticari nekoliko sintetickih modusa smatraju originalno njegovim, i smatraju ga posle Coltrane-a najinventivnijim
u toj disciplini), upotreba gitarskih sintisajzera), a odsvirao je izuzetne partije kako sa umetnicima zapada (Miles,
Corea, noviji Mahavisnu) tako i sa indijskim muzicarima u Shakti-ju. Podjednako ubedljiv i revolucionaran u svim
muzickim izrazima u kojima je ucestvovao, i na svim instrumentima (akusticna gitara, elektricna gitara, guitar synth).
Dalje, Alan Holdsworth - covek koji u svetu harmonije i sola vlada beztezinskim stanjem - dok drugi hodaju,
on leti kao ptica, gde god mu padne na pamet, i sve zvuci izuzetno. Izuzetna tehnika, izuzetna izrazajnost, sve
potpuno novo, prosirenje muzickog jezika, otvaranje novih horizonata, i to na nacin koji apsolutno niko pre njega
(a malo ko posle) nije radio.
Dalje, Pat Metheny - ne samo izuzetan gitarista (opet: na svim gitarama), nego muzicki najveci duh i dusa,
u necemu sto se ne meri kilometrazom prstiju na vratu, covek koji je budjavom gulasu rok muzike dodao vitamine i
sokove osecajnosti, doneo vrednost tisini umesto bucnosti, i potpuno novu kulturu tona i novu kulturu aranzmana.
Dakle, ako meris samo tehniku - tehnicara koliko hoces. Ana Vidovic je koncertni gitarista vec duze vremena, ni
bolja ni losija od gomile bezimenih daktilografa klasicne muzike, kakvi se u poslednje vreme stancuju bez problema
na svim stranama sveta, narocito na dalekom istoku, gde mozes cuti i japance i korejance koji sviraju apsolutno
pedantno sve sta moze da ti padne na pamet, od klasike do jazz standarda,...sve sto se moze nauciti po knjizi i
po notama. Izuzetne klasicare mozes cuti i po ulicama, sreo sam nekoliko njih koji su uzimali sve moguce nagrade
na gitarskim takmicenjima, uzimali master class kod Segovije, Julian Bream-a, i gde sve ne, a opet - nista se ne
razlikuju od sledeceg istog takvog muzicara.
Na zalost - inventivnosti je malo.
Sto se ove male turkinje tice, prvo zvuci perfektno, bez obzira koliko su to jeftini trikovi, drugo pokretljivost prstiju
je izuzetna (sto mi strasno lici na to da je predhodno svirala neki gudacki instrument, violinu pre svega, jer joj leva
ruka izgleda daleko spretnija nego desna), sve to sa samo 15 godina. Iako stoji to sto pricas - da je daleko teze
zvucati cisto na akusticnoj gitari, u slucaju ove devojcice imam vrlo malo sumnje da bi zvucala kvalitetno na bilo
kojoj gitari. Ono sto se kod nje vidi odmah - to je da je muzicka licnost pre svega, koja ima jako siroku i dugacku
aveniju napretka pred sobom.
[Ovu poruku je menjao milanche dana 26.04.2009. u 21:18 GMT+1]