Na zalost, bio sam prisutan kad se sve desavalo. Panika i strah medju ljudima koji su dosli da uzivaju u popodnevu. Vrisak zena. Ljudi beze ostavljajuci novcanike, mobilne telefone i kljuceve od kola po stolovima. Strah od toga da ce neko potegnuti vatreno oruzije. Konobari beze u kafice i spustaju salone. Lete stolice, neko pali baklju koja bljesti. Cuje se kako puca staklo, lete flase i case, a zatim i stolice.
Odjednom tisina. Ljudi stoje zbijeni uz zgrade, u ulazu u trzni centar, ispred ulaza u kafice zbijeni, ne mogavsi da se sklone unutra jer su saloni vec bili spusteni. Dvojca konobara kao na ubrzanom snimku pronose ogromni plazma televizor preko ulice, u sigurnost koja se uz stravicnu tisinu i na nevericu pristnuh vec spustila na Obilicev Venac, prazne baste i preplasene Beogradjane.
U garazi ispred cijeg ulaza se sve odigralo guzva. Zene uzbudjene i uplasene zurno odlaze po svoje automobile. Ulicni prodavac stampe proverava da li je nesto od robe nasradalo u haosu, kao ne razmisljajuci o tome sta je moglo da se dogodi upravo njemu koji je stajao bezmalo u centru desavanja. Devojka i muskarac gledaju niz stepenice ka prolazu izmedju garaze i zgrade. Dole sedi mladic, povredjen je, krvari. Njegov prijatelj je pored njega. Mladic pokusava da pozove policiju sa mobilnog. Nepribran je. Ne moze da se seti broja... Devet, sta... Zna da treba da okrene devetku, ali sta jos? Prijatelj sa kojim sam dosao sklanja staklo razbijene case nogom sa kolovoza u stranu. Kola izlaze ne hajuci, gaze ostatak odnoseci svoje vlasnike u zurbi. Staklo prsti pod gumama.
Vracamo se u garazu. Izlazimo kolima. Hitna pomoc je vec tu. Konobar iz Irish Pub-a drzi veliku krpu, verovatno punu leda na okrvavljenom temenu. Na nogama je, krece se isprekidano, nervozno. Odlazimo niz ulicu dok se cuje sirena.
Posle svega praznina. Za koji dan letim nazad u grad u kome zivim. Tamo sam na privremenom radu. Nespokojan sam. Kakvoj cu se kuci vratiti jednog dana? Seta sa kojom se secam Beograda potseca me na scenu iz Radovana III u kojoj Radovan u napadu nostalgije idealizuje rodni kraj. Blato je Radovane, i seljaci se bodu nozevima!
(Srdjan Zgonjanin, 17. septembar 2009 20:30)