Citat:
2. Kako da kao pojedinci doprinesemo, makar malo pojedinacno, a svakako mnogo grupno,
kada nemamo organizaciju (a i da je imamo samo bi bila lako potkupljiva i na silu osetljiva meta),
nemamo nikoga da nam oruzijem cuva ledja a ni diplomatski, nemamo ogromne kolicine novca (a i da
imamo oni imaju milijardu puta vise novca), generalno nemamo ni ideju sta treba da radimo osim
sto znamo da nesto moramo da uradimo ?
Ako je Linux prosao dokle je stigao (da vise prakticno ne mozes ni da zamislis embedded device bez
tog okruzenja), na nacin na koji je stigao (najvise malim svakodnevnim doprinosima tihih pobornika,
umerenom i prilicno transparentnom moderacijom, nedostatkom centralnog giga-korporativnog utvrdjenja
u zaledjini, koincidentnom voljom ljudi da slede svoj jasno izabran pogled i put na tehnologiju, i
naravno - konkretnom vrednoscu koju je u sebi taj koncept nosio), onda i sve drugo ima sansu, na isti
ili slican nacin.
Potrebna je samo tiha svakodnevna doslednost, bez velikih zrtava, tu i tamo po neki mali doprinos, i naravno
jasna svest o tome da neke stvari definitivno nemaju smisla (koja se ostvaruje tacnim informisanjem).
Gomila obicnih ne moze da spreci nekog u vlasti da krade.
Ali, gomila obicnih moze (bar u nekoj teoriji i nekoj dalekoj viziji) da mu efekte te kradje ucini besmislenim. Ako za svoj
novac ne bude mogao da dobije ni hleb u pekari, ni sniclu u restoranu, ni benzin na pumpi, ako mu u od zene u frizeraju
druge zene okrecu glavu, ako mu deca u skoli nemaju ni jednog jedinog prijatelja, i ako mu je izlazak iz brloga svoja
cetiri zida ravan setnji po pustinji Gobi....nije uradio nista sa svojom kradjom. Ako zbrise u inostranstvo, a tamo ga
saceka lokalni ogranak istog pokreta sinhronizovanog ni manje ni vise nego sto se moze u vremenu danasnjih sredstava
komunikacije...takodje nije uradio nista.
Ja sam, recimo, u komsiluku u ona vremena (70-tih) imao jednog takvog koji je bio osudjen zbog privrednog kriminala
na 5-6 godina robije, i taj covek jednostavno do kraja zivota nije izlazio iz kuce, jer je u ona vremena znao da ga u
svakodnevici ceka tihi bojkot i izbegavanje gde god da mrdne.
Ocito, u ovom receptu se precutno se podrazumeva bar jedan minimum moralnog fibera u ljudima. Uvlakastvo,
lizisahanski pristup zivotu, rajetinski mentalitet, zaljubljenost u moc trenutne vlasti, sitno koristoljublje, - sve to celu
pricu iz moguceg vuce u nemoguce. Samo, sva lepota zivota je sto u svakom odstupanju od cistog i pravilnog postoji
neka granica gadjenja i tacka posle koje neke stvari vise nisu moguce. Takodje ocito - ceo svet se galopirajucom brzinom
priblizava do kolektivnog saznanja da ovako vise ne moze.
Isto tako - u slucaju zakona za koji skup svesnih ljudi jasno oceni da ga je doneo stetocina placena da nacini stetu - moze se
organizovati tihi bojkot takvog zakona, uz organizovane alternativne mere. Potrebna je samo kriticna masa ljudi kojima
je jasno da ce kolektivna steta definitivno nadvladati individualnu dobit iz saucesnistva u zlocinu protiv javnog dobra.
A drzava ne moze svo stanovnistvo da strpa u zatvor.
Slicne recepte je primenjivao i Gandhi, dakle - nije bas da je sve nemoguce. Svet se ne moze promeniti preko noci, a da
se menja - menja se.