Citat:
Sceka: Da... Ziveti kao podstanar nikada nije lako pa ma kakvi su razlozi 'moranja' koriscenja takvog nacina zivota. Ja licno sam bio podstanar prve dve godine zivota a vec sa nepune tri godine cale je dobio stan tako da se ne secam licno kako je biti podstanar ali koristim svaku priliku da se 'udenem' u razgovor kad neko objasnjava kako mu nije lako kao podstanaru izjavom "Ma, bre, znam kako ti je tesko, i ja sam bio podstanar pa te potpuno razumem"!!! :))
Ja licno nikada ne bih mogao da zivim u manjem mestu. Rodjen sam u velikom gradu, odrastao i zivim u velikom gradu ali imam rodbinu po celoj bivsoj Jugoslaviji. Zahvaljujuci njima sam otkada pamtim dosta vremena godisnje provodio po manjim mestima i selima. Dok je trajala osnovna skola letnji raspust se delio na mesec dana mora (obavezno u avgustu, nemam pojma zasto) a ostatak se deli na pola tako sto se u prvoj polovini bude kod djeda (caletovog tate) na imanju u Crnoj Gori a druga polovina bilo gde drugo samo ne u Beogradu. Najvise sam voleo, kao klinac, da provodim vreme u Vrbasu, Sivcu, Subotici i Ljubljani (na kraju sam, kad je doslo vreme i vojsku sluzio u Ljubljani). Valjda zato sto je djedovo imanje bilo planinsko (800 metara nadmorske visine) sa svim pripadajucim varijantama lepote (izvorska voda, kuce rastrkane, samo livade i sume...) a mnogo sam provodio vremena tamo, Vojvodina me, nekako, uvek privlacila valjda kao susta suprotnost. Da budem iskren, Sivac me vecno fascinirao iako ne bih znao tacno da objasnim zasto?! Ali sto sam bivao stariji nekako me sve manje drzalo mesto. U manjem gradu ili na selu sam mogao i dalje fantasticno da se osecam ali samo desetak dana, maksimum dve nedelje! A onda me uhvati frka i nedostaje mi uzurbanost Beograda i sve ono sto me inace strasno nervira kad sam u njemu!!!
Ali varijanta vikendice je vec sasvim nesto drugo... To vredi razmotriti, odnosno, vec razmatram... :)
Pozdrav!
Ne bih mogao da se slozim sa prvim delom tvog komentara, mada moram priznati da je to generalno tako u praksi i to je uobicajeno razmisljanje o podstanarstvu. Gledajuci nasu tradiciju i neke kulturoloske osobenosti, mi tesko menjamo mesta stanovanja, tesko menjamo delove grada u kojem zivimo i generalno se tesko odvajamo od porodice. Ako uzmemo da je sva to tako, a tako je, onda je normalno da tezi kupovini stana i da vecina onih koji nemaju stanove, nemaju zato sto im kupovna moc to ne dozvoljava. To je u praksi velik problem kad trazis da iznajmis stan, ali nisi materijalno ugrozen i nemas nikakav pritisak da to moras uraditi do odredjenog datuma. Znam da sam ja pomalo specifican po mnogo pitanja, ali probacu da ti objasnim o cemu se radi, a gde podstanarstvo nije tesko, samo ga nasi ljudi pomalo pogresno percipiraju.
Ajde zamisli da si iz Mladenovca i mrzi te da stalno putujes u Beograd, u kome opet nemas nekih stalnih obaveza i ne mislis se dugo zadrzavati, ali ti je sad interesantno da se tamo za*ebavas. Sta ces uraditi? Pa iznajmices stan. Jednostavno, nemas finansiskih problema da odvojis 200-300 evra za zakup i dobijes 70-80m2 stana. Nemas potrebu da sad to kupujes, pa renoviras, pa sredjujes i da trosis pare kad moze sutra da ti se digne i da odes. Tad postajes podstanar, samo sto ti ne pada mnogo tesko (ili meni ne pada tesko).
Varijanta dva, ulazis u nekakav investicioni projekt u nekom stranom gradu (strana zemlja), ne znas kako ce sve poci i nema logika da odmah kupujes stan. Iznajmis na godinu-dve i vidis, ako posao krene pa ostane visak para onda kupujes, ako ne produzis ugovor jos nekoliko godina, pa onda odlucis sta ces. Ja sam u zadnjih petnajest godina bar pola tog vremena bio podstanar. Imao sam para da kupim stan, imam i sad para da kupim stan, ali mi je mrsko da se vezem za jedno mesto i jos uvek me vuku neke nove avanture. Ziveo sam ja skoro godinu dana u hotelu, to je za mene najlepse. Jesta da treba para za taj luksuz, ali kako kaze Vlatko Stefanovski " pari ne se problem, toa e prasanje na stil". Tako da nije podstanarstvo uvek tesko. Medjutim ima jedna interesantna pojava. Ljudi generalno dozivljavaju podstanara kao nekoga ko je u problemima. Kako sam sad skoro trazio stan pod najam, standardno mi se javljaju dve pojave.
Svako me pita (nezavisno da li agencije ili sami stanodavci) do koliko para mogu da platim i do kad moram da se iselim iz predhodnog stana? Kad dobiju odgovor da nemam ogranicenja do koliko para bih platio i nemam ograniceno vreme do kad moram da se iselim, svi bez izuzetka postaju zbunjeni i nekako nesigurni, jer im se rusi prvobitna umisla da su sad napekli nekoga ko je u tesnom.
Meni se desavalo da odem na odmor na 15 dana, pa mi se zasvidja i ja ostanem cetiri i po meseca. Prvo pruduzis u hotelu za jos 15 dana, a posle se raspitas da li neko renta namesten stan za period od 3-4 meseci. Sto kazu, kad je lepo, zasto prekidati.
Razmisljam da odem na jedno 3-6 meseci u Amsterdam, ne da radim, vec da ga onako lepo razgledam i upoznam. Bio sam jednom i onako mi je simpatican. Onda opet moram da primenim iznajmljivanje stana na 6 meseci, jer nema logike da tamo kupujem stan. Pretpostavljam da me razumes o cemu pricam.
Sto se tice zivota u malom mestu vs velikom gradu, tu bih se slozio sa tobom. U sustini to je jako kompleksno pitanje iz vise razloga.
Ima ljidi koji su iz malih gradova, koji nisu osetili draz velegrda, kojima je velegrad nesto strasno, zastrasujuce. Jednostavno ih plasi guzva. Ja sam ziveo nekoliko godina u Beogradu i bas mi prija sva ta guzva, ja spadam u onu trecu grupu, koju cu kasnije nabrojati.
Druga grupa su ljudi iz malih sredina koji su nekako "pobegli" u veliki grad i iz njega ne zele izaci, makar tu ziveli jako lose i jako tesko, oni ustvari nemogu osetiti lepote velegrada, ali iz nekog razloga ne odlaze odatle.
Treca grupa su ljudi koji su ziveli u velikom gradu i koji su ziveli u malom gradu i nemaju nekakvu opsesiju da to mora biti velegrad ili koji se boje velegrada, vazno je da je zabava dobra, da ima dobrog drustva i dobrog provoda, ali je pozeljno da se sto cesce menja mesto stanovanja. Ovo je retka grupa na ovim prostorima, sretao sam takve ljude po Evropi, ali kod Amerikanaca je cesta pojava. Posebno mi se svidja to sto nisu optereceni da moraju da zive i umru tamo gde su rodjeni.