Ne preferiram uopšte da se razumem u avio biznis.
Činjenice koje su uočljive iz mog podruma su sledeće.
Uopšteno jednake cene:
- skoro svi svetski avioni potiču od dva proizvođača ‚‚Boing‚‚ i ‚‚Erbas‚‚ i verovatno su im i cene nabavke približne
- svi rezervni delovi su takođe približno iste cene
- ostali uključeni troškovi su isti (potrošnja goriva, maziva i ostalog potrošnog materijala)
Razliku čine:
1- dozvole za letenje na razne aerodrome u evropi i van evrope
2- cena rada pilota i tehničkog osoblja
3- troškovi koji se mogu izbeći (palamuđenje sa reklamnim kampanjama i sl.)
4 - troškovi uzetih kredita i ostalih nasleđenih dugova
Tačke 2 i 3 su JAT-ova prednost.
Tačke 1 i 4 su diskutabilne (nemam informacija za kompetentnu za diskusiju)
Analiza dobitne strategije za JAT bi verovatno stala na 5-6 A4 papira i to je sve.
Ako država iskreno hoće da pokrene JAT, ona to može.
Ako namerava rođačko - partokratsku privatizaciju
ili Sartid/Šećerane kombinaciju
zbogom, vidimo se u čitulji.
Iz dosadašnje prakse ovih secikesa na vlasti, pa ..... liči na spinovanje pred rasprodaju.
Evo na primer, država bi mogla da prepusti konzorcijumu zaposlenih da upravlja, da formira AD, da im malo pomogne u pregovorima o dozvolama za letenje, da doda u sledeće 3 godine po tih 10 mil. EUR koliko gube i to je to. Ili će da kreče ili da lete.
Još krik slobode detinji je plač