Po drugi put, u subotu, 14. januara, išao sam sa Planinarskim Savezom Srbije na Rtanj. U prvoj poruci sam rekao da je prošle godine prvog dana bilo 900 ljudi, ali je u stvari bilo 1300. Ove godine je bilo oko 400.
Ne mogu da nađem reči kojima bih opisao osećaj koji sam juče imao. Bilo je opasno (bukvalno, u kontekstu opasnosti), ali je bilo i dobro. Mada, shvatiš da je bilo dobro tek kada stigneš kući živ i većim delom zdrav.
Prošle godine je bila totalno druga priča. Niti je bilo hladno, niti je bilo snega. Mogao sam da čujem ljude sto metara niže kako galame. Ako bi pao, najbliži bi te podigao. Ove godine, međutim, je bila skoro totalna tišina. Ako padneš, neki te zaobiđu, neki ti pomognu, ali ljudi su više gledali sebe ove nego prošle godine.
Postalo je gadno na sat i po od vrha, to mu je nekih 200-300 metara vazdušno (koračanjem mnogo više). Mećava, vetar, magla, hladnoća (na vrhu -10). Što smo bliži vrhu, sve si sporiji i osećaš kako ti snaga odlazi svakim korakom. Vetar sve jači, a magla sve jezivija. Teško da možeš nazad, jer je preko sto ljudi iza tebe, a napred više ne smeš. No, napred ti jedino i ostaje ako ne računamo i drugu opciju, a to je da sedneš/legneš da malo odmoriš, s tim što postoji velika opasnost da se uspavaš. Ako se uspavaš, gotov si. Blizu vrha sam već veoma slabo osećao levu šaku, tako da sam morao da držim štap u desnoj ruci (pre toga sam ga držao sa obe, zbog jačeg podupiranja), što me je dodatno usporilo. U proseku, blizu vrha pređeš pet metara za 10-20 sekundi.
Na vrhu baš i nije bilo nekog radovanja. Šta više, bilo je suza (koje su jedva tekle, od hladnoće valjda) i depresije, mnogima su se oduzele šake (i meni na kratko), neki su se uspaničili. Nažalost, na sat i po od vrha, kao i na samom vrhu, sam vrlo malo fotografisao. Morao bih da skinem rukavicu da bih slikao, a time puno rizikujem (iako su rukavice bile ledene).
Malo smo se zadržali na vrhu i nastavili dalje, spuštanjem niz južnu stranu (krenuli smo od severne, koja je napornija). Jedva sam čekao da ova agonija prođe, taman mi je i psihički bilo malo lakše kada smo počeli da se spuštamo, jer je spuštanje južnom stranom dosta laganije... barem bilo prošle godine... Nisam više znao šta je gore, da li penjanje ili spuštanje. Otišla su nam kolena od onako napornog spuštanja (a što sam tek sledećeg jutra primetio).
Kada sam se spustio sa južne strane (ne cele, već samo sa piramide koju zovu "Šiljak") ponovo je postalo gadno, ali ovoga puta samo meni. Naglo sam usporio, pravio sam sitne korake i baš sam se vukao. Ovo je već bio deo staze gde se ljudi dosta brže kreću, ali ja sam možda prelazio 5 metara za 15-ak sekundi (tu već treba mnogo brže). Inače, ostatak spusta nakon Šiljka, kroz šumu, je dosta laganiji i tu se već mnogima popravlja raspoloženje i nema nekog velikog razloga za brigu, ali ja sam baš tu počeo da se gubim. Primetio sam da iza mene nema nikog, kao ni ispred mene, ali se staza još videla pa sam odlučio da stanem i malo odmorim stojeći (trt! Slična stvar kao i kada sediš/ležiš), što nikako nisam smeo da uradim. Na svu sreću, nisam odmarao ni minut, a naišla su dvojica GSS-ovaca (Gorska Služba Spasavanja). Malo su me pogledali i po njihovoj proceni su utvrdili da dalje ne mogu sam (a ni glavu više nisam mogao da držim gore dok su me pregledali), tako da je jedan počeo da me nosi (obesio sam se za njega jednog rukom). Za svakog koga su nosili (a nosili su puno ljudi sa južne strane u povratku) javljali su službi radiom koga nose, gde su našli osobu i u kakvom je stanju. Za mene je rekao "povređen i oduzet" (ranije sam blizu vrha pao i povredio zglob na desnoj šaci). Pošto nije odgovaralo ono što sam imao u rancu, usput je ljudima (za koje je procenio da se dovoljno dobro drže) uglavnom uzimao suvo voće, čokolade i neke vitamine koji se brzo razgrađuju. Vrlo brzo smo naišli na još jdnog GSS-ovca, pa su me onda obojica nosila. Ukrstio sam se laktovima za obojicu, a oni viši od mene za glavu pa sam nogama jedva dodirivao zemlju, više sam lebdeo nego što sam hodao. :) Usput su ljudima uzimali po čokolade i one vitamine, i tako su me nosili skoro 10 kilometara sve dok nismo stigli do planinarskog doma, gde sam se i oporavio.
Nakon dočeka Nove godine sam dva dana povraćao, i od tada sam se slabo hranio (obično po dva obroka dnevno), a nismo ni imali treninge u klubu zbog praznika, pa sam se baš opustio. To je imalo svoju cenu na Rtnju. Osim GSS-ovaca, retko ko će ti pomoći tamo, jer su mnogi iznemogli. Ljudi koji su više puta bili na Rtnju kažu da su se i ranije penjali kada je bilo snega, ali nikada nije bilo ovako. Nikada se nisam toliko uplašio za svoj život kao juče. Nezaboravna avantura. :)
Imajte makar tri obroka dnevno, plus užinu :), zauvek.
Ne pamtim kada sam poslednji put bio u crkvi, al' sad odo'.
[Ovu poruku je menjao Stefan Markic dana 15.01.2012. u 14:26 GMT+1]