Popularna turska sapunica „Sulejman Veličanstveni“ otvorila je mnoga pitanja u vezi sa osmanskom vladavinom na našim prostorima. Tako i ona o Srbima koji su se većinom prisilno, a neki i svojevoljno doselili na prostor današnje Turske.
Priča počinje u prvoj polovini XVI veka za vreme vladavine Sulejmana Veličanstvenog. Njegova taktika, pomoću koje je Osmansko carstvo vekovima vladalo, bila je zaista u najmanju ruku veličanstvena. Ali ništa manje veličanstvena nije ni priča o Srbima u Turskoj.
Baš zbog toga danas u Istanbulu postoji Beogradska šuma, pluća tog grada, koja se prostire na čak 6.000 hektara. U Istanbulu ponosno stoji i Beogradska kapija.
„Negde sredinom prve polovine XVI veka Turci su u nekoliko naselja, na severozapadu poluostrva Galipolje, naselili srpsko stanovništvo. To nije izuzetak pošto su Osmanlije sa teritorijalnim proširenjem vodili snažnu kolonizacionu politiku prisilnim premeštanjem stanovnika iz novoosvojenih pograničnih krajeva u unutrašnjost države, u širu okolinu Carigrada i u Malu Aziju. Na taj način preseljeno stanovništvo gubilo je vezu sa sunarodnicima i vremenom se utapalo u okolno etničko okruženje, čime su postajali lojalni stanovnici države“, ističe istoričar Borisav Čeliković, urednik u „Službenom glasniku“ i priređivač edicije „Koreni“.
O prinudnom iseljavanju Srba pisao je i Radovan Samardžić u istorijskoj knjizi „Sulejman i Rokselana“:
„Kao da je sve ono za što su Srbi u još carska vremena počeli zatoran boj biti odlazilo ovom povorkom u onaj tamni vilajet, u kome su kraj i ishodište svega života. Hod roblja kroz Tursku izazvao je utiskom prostrano i žamorno talasanje i zbog toga što Sulejman u Carigrad nije oterao mali broj ljudi. On je sam pisao, dan posle njihova polaska, da je u svoju prestonicu uputio sužnje zarobljene u Beogradu, ali i u pet razorenih sremskih gradova.“
Čeliković dodaje da je naseljavanje hrišćana iz Srbije u Tursku bilo prisilno, ali i samovoljno zbog prilika koje su se pružale u Osmanskom carstvu.
„U Tursku su odvođeni dankom u krvi, i od njih su stvarani janičari, zatim kao roblje u vreme ratova koje su Turci vodili sa hrišćanskim silama u Podunavlju, Posavini i na Balkanskom poluostrvu. Imamo i konvertite, Srbe koji su primili islam, i koji su bili građani sa potpunim pravima Osmanske države. Oni su se naseljavali iz ekonomskih razloga, a neki od njih, kao veliki vezir Mehmed-paša Sokolović, dolazili su do najviših položaja u državi“, kaže Čeliković.
Iako biste očekivali da ti iseljeni Srbi, praktično roblje, budu asimilovani u Turskoj i u potpunosti podređeni, to nije bio slučaj. Istorijski spisi govore da su Srbi iz Beograda, koji su bili naseljeni u Carigradu, bili „lični robovi“ Sulejmana Veličanstvenog sa mnogim povlasticama. Oni su praktično bili izdvojeni od ostalog stanovništva u svojim naseljima, a uglavnom su se bavili poslovima poput održavanja vodovoda, a neki tvrde i građevinarstvom.
Beogradska šuma u Istanbulu, tačnije „Belgrad Ormani“, dobila je ime po beogradskim Srbima koji su na prostoru te šume imali svoje naselje. Srbi su tu naseljeni kako bi čuvali izvore vode koji su napajali čitav Istanbul. To je još jedan dokaz dosta bitne uloge koju je srpski narod imao kod Sulejmana Veličanstvenog, ali i kod njegovih naslednika.
Ti Srbi imali su i svojevrsnu specijalnu zaštitu, s obzirom na to da je u tom regionu bio zabranjen lov, kao i seča drveća i to pod pretnjom smrtnom kaznom. Srbi, čuvari devet istanbulskih izvora pijaće vode, živeli su u naselju nazvanom Beligrad. Jedan član francuske ambasade u Osmanskom carstvu u svom dnevniku zapisao je da su postojala naselja Jeni (Novi) Beligrad, Orta (Srednji) Beligrad i Sultan Beligrad.
„Veoma lepo selo smešteno na brežuljku u čijem se podnožju nalaze najlepše livade u ovom kraju, pune svakovrsne divljači“, napisao je u svom dnevniku taj neimenovani Francuz.
Srbi su u tim naseljima živeli sve do kraja 19. veka i izbijanja kuge. Bili su prisiljeni da se presele, s obzirom da je voda bila leglo zaraze, i tada nestaju beogradska naselja. Vlasti su ih preselile na obližnje mesto kojem su dali ime Bahčekoj, što je turska kovanica od reči bašta i selo. A upravo su Srbi koji su živeli u današnjoj Beogradskoj šumi bili vrsni baštovani, o čemu svedoče mnoga zapažanja iz tog vremena. Bahčekoj se danas ni u kom smislu ne smatra srpskim naseljem, pre svega zato što su ga Srbi napustili prilikom poslednjeg tursko-grčkog rata.
Njihova sudbina bila je takva da su na kraju sve više i više primali grčki jezik, te su se „utopili“ u Grke, iako su vekovima u prestonici Osmanskog carstva čuvali svoje poreklo, veru, jezik, pa čak i stil oblačenja.
Odavno je poznato da se u Osmanskom carstvu smatralo velikom sramotom ukoliko neki državni ili vojni zvaničnik ne zna srpski jezik. Sulejman Veličanstveni znao je četiri strana jezika, među kojima i srpski.
Međutim, tvrdnje pojedinaca da je srpski jezik na neki način bio diplomatski i vojni u Osmanskom carstvu, ne piju vodu. Prvenstveno, ne postoje istorijski dokazi koji bi sugerisali da je to bio slučaj, ali je nesumnjivo da je naš jezik bio u upotrebi među Turcima.
„Vojne jedinice bile su najčešće sastavljene po teritorijalnom principu, tako da se otuda u nekim njihovim jedinicama govorio srpski“, pojašnjava Čeliković, i kaže da je u osmanskoj vojsci postojao veliki broj srpskih jedinica, kako u Kosovskoj bici 1389. godine, tako i u onim koje su usledile u nadolazećim vekovima.
Međutim, baš kada je Mehmed-paša Sokolović postao veliki vezir, što bi danas bila funkcija premijera, Osmanskog carstva, srpski jezik dobio je na značaju i, kako za „Akter“ tvrde sagovornici iz Ankare, on se nesumnjivo u diplomatskim odnosima služio i srpskim jezikom.
Blago onome ko rano poludi, ceo zivot mu u veselju prodje
Nikad više u Dotmarket