Hvala svima na odgovorima, znao sam da će biti korisnih saveta a vi ste mi ih svakako dali!
Razmišljao sam na sličan način kao vi, pa tako trenutno delim najveći deo zarade sa čovekom koji je glavni u firmi i koji je ispred mene. Međutim, uvideo sam da njega to ne motiviše dovoljno tako da nisam zadovoljan njegovim načinom rada pa mu trenutno tražim zamenu. Glavni problem je što je firma trenutno u stagnaciji, zapravo na nekim poljima i nazaduje a to nikako ne želim da dopustim, pa se iz tog razloga puno nerviram ali su mi vezane ruke dok se ne otarasim njega. Mislim da je od presudnog značaja da se postave strateški planovi ka kojima će se težiti i u skladu sa kojima će se unapređivati poslovanje firme na svim poljima, međutim ovaj čovek to ne ume da shvati / ne želi / nema volje, snage, želje - šta god da je u pitanju - ne odgovara mi. Opet ponavljam, problem u mojoj firmi je što je jako uzan krug ljudi koji mogu da obavljaju tu funkciju (ne po mojim kriterijumima nego po zakonu), tako da sam primoran da biram čoveka po principu 'najmanje loš od svih' što je katastrofa, pa se iz tog razloga često okrećem 'ulici', razmišljajući o nekome sa strane ali još uvek nikoga nisam doveo odatle.
Citat:
Jedan mlad čovek završio fakultet, pa kaže ocu:
ja neću da radim ništa, sem da vozim traktor, jer to mi je želja od najranijeg detinjstva. Kupi mi traktor, pa da orem, da budem slobodan čovek, da ne gledam na sat...samo u nebo!
Vladimire, ne želim da gledam u nebo, ja sam definitivno jedan od onih koji najviše vuče u firmi, nemam iskustva, ne znam mnogo posao, ali se trudim maksimalno i dajem sve od sebe. To je ono što ja tražim i od svih drugih koji rade sa mnom - ne mora da ga uradi perfektno, ali je bitno da mi pokaže da se trudi.
Dosta vremena je prošlo od momenta kada sam postavio sebi pitanje "da li da prodajem firmu", tako da definitivno neću sada da odustajem jer sam sigurno prebrodio najteži i najgori period, nema sada razloga za predaju. Rekao sam da je ovo posao o kojem nisam nikada razmišljao ali obzirom da mi obezbeđuje egzistenciju i još što šta, ne mogu da budem licemer i da kažem da nisam zadovoljan, a postoji mogućnost da ako nešto ne voliš to isto zavoliš, tako da se trudim da ga zadržim.
Bato, imam 24 godine. Ne mislim da sam zreo, tj. znam da definitivno nisam, za tako krupne odluke. Međutim, na svu sreću imam podršku starijih od mene, prijatelja i porodice pa lakše guram napred. Trenutna preokupacija mi je određivanje psihološke ličnosti čoveka koji će preuzeti kormilo firme a koja će biti idealna za mene, tj. kako da procenim da je baš taj onaj koji hoće da radi posao, da bude autoritet i da sa njim mogu lepo da sarađujem i da se razumem, s obzirom na to da sam uvideo svoje greške kada sam ranije razmišljao o tome kakav mi čovek treba za glavno mesto u firmi. U suštini, to je jako teško odrediti i na neki način je lutrija, jer čovek svoje pravo lice pokaže kada dobije moć.. kažu "čoveka određuje ponašanje kada ima sve i strpljenje kada nema ništa", a malo teže je proceniti kako će se čovek ponašati na tako odgovornom mestu.
Sve ovo o čemu sam pisao gore se odnosi samo na jedan aspekt mojih problema, a van svega toga meni ostaje da radim na sebi i da se usavršavam. Meni je trenutno najveći problem komunikacija sa kolegama. Ne znam kako da se postavim prema njima, jer znam da je većina njih nažalost licemerna, ima i onih loše prirode, dobrih i poštenih je u manjini, a ja se uvek trudim da budem iskren, maksimalno korektan i više nego čovek prema svima, a dosta puta sam se uverio da neki od njih jedno pričaju, drugo rade a treće misle. Neko je napisao da ne treba da pametujem već da se ponašam ljudski.. Upravo je moj problem taj što oni zloupotrebljavaju moju ljudskost, toleranciju i korektnost pa me sve više teraju da kažem 'dosta'. U toj komunikaciji sa njima sam konstantno u nekoj konfuziji i još uvek ne pronalazim pravi način na koji treba da se postavim, i tu mnogo lutam, počevši od svakodnevne najprostije komunikacije tipa "šta ima, kako je" do razgovora kada je potrebno nekog nagraditi rečima ili prekoriti. Ne mogu da glumim nekog prijatelja kada znam da mi oni to nisu, i da smo tamo svi došli da uradimo nešto i zaradimo novac, a ne da se družimo (barem ja tako gledam na posao), naravno pozitivna atmosfera i korektan odnos se podrazumevaju. Ne znam kakvo mišljenje imaju o meni, mada u suštini to i ne treba da me zanima, ali mislim da je od izuzetnog značaja da me cene, pa to želim da postignem.
Trudim se da ne unosim emocije u posao ali i dalje osećam da one rade kod mene jer vrlo lako poludim i iznerviram se, i to je ono što mi najviše fali - samokontrola i reagovanje na pravi način. Mnogo puta sam do sad čuo sa milion strana (ali nisam počeo to još da primenjujem jer se ne usuđujem) da ljudima možeš činiti koliko god hoćeš i trošiti sebe beskrajno, a oni će uvek biti nezadovoljni i naći razlog za nezadovoljstvo, a tek kada počneš da ih 'gaziš' počinju da te slušaju, poštuju i cene. Ovo je sad banalizovano i uopšteno rečeno, ali mislim da itekako ima istine u tome, jer ne kažu džabe "što si bolji čovek prema tebi su sve gori".