Citat:
2012:Sve to nije vazno i nema nekog uticaja, vazno je da su Britanci izasli kao pobednici sa minimalnim brojem zrtava. To je presudno, kao i to da je Cercil kao pobednik odlucivao o sudbini sveta. Kao pobednici iz rata se pojavljuju Amerikanci, Englezi i Rusi, sa tim da je Ruse rat najvise kostao, a Amerikanci su od rata najvise profitirali.
Ti si osvedočena neznalica ali neverovatno ubeđen da si pametan?!
Naravno da je SSSR najviše koštao jer je cela priča sa Hitlerom iz zapadne kuhinje!
Za primer se mogu uzeti tvrdnje da je Drugi svetski rat počeo napadom nacističke Nemačke na Poljsku 1. septembra 1939. godine, jer već osmu deceniju metode šefa nacističke propagande i dalje formatizuju svest svima od šefova država i diplomata do istoričara i nastavnika.
U sistemu gebelsovske propagande, jedna od najefikasnijih metoda izigravanja masa je bilo kombinovanje laži i poluistina u izjavama u stilu „svi znaju“ i „nije nikakva tajna“...
Nacisti su okupirali Rajnsku oblast 7-og marta 1936. godine.
Rajnska oblas, obojeno žutom bojom.
Ovom događaju je prethodio skandal koji su Hitleru priredili generali njegovog Generalštaba. Suština njihovih pretenzija bila je: Oružane snage Nemačke nisu bile spremne za totalni rat, o kojem se u to vreme pisalo čak i u školskim udžbenicima. Trupama, koje su stupile u Rajnsku oblast, bilo je zato naređeno: ako se pojavi francuska vojska, borbu ne prihvatati i momentalno odstupiti na svoju teritoriju. Hitler je, međutim, bio uveren da Francuska neće reagovati.
Da je vlada Saro-Flanden pružila otpor, to ne bi značilo samo politički slom Hitlera i nacizma. Moguće je da bi se i svet razvijao po drugačijem strategijskom scenariju.
Nije li pokušaj Francuske da sakrije svoju kriminalnu političku impotenciju jedan od razloga svetskog falsifikata „01. 09. 39“?
E sad, ono što je najbitnije. Hitlera i njegovu politiku su od početka finansirali Banka Engleske i Federalne rezerve i SAD.
Ključne strukture zapadne posleratne strategije su bile centralne finansijske institucije SAD i Velike Britanije, tj. Banka Engleske i Federalne rezerve, zajedno sa finansijsko-industrijskim organizacijama koje su se postarale da uspostave potpunu kontrolu nad finansijskim sistemom u Nemačkoj radi upravljanja politikom centralne Evrope. Implementacija ove strategije je uključivala sledeće korake:
Prvo: 1919-1924. – Pripremanje za masovna američka finansijska ulaganja u nemačku ekonomiju.
Drugo: 1924-1929. – Uspostavljanje kontrole nad finansijskim sistemom i finansiranje nacional-socijalističkog pokreta.
Treće: 1929-1933. – Izazivanje duboke ekonomske krize koja će osigurati dolazak nacista na vlast.
Četvrto: 1933-1939. – Finansijska saradnja sa nacističkom vladom i podrška njene ekspanzionističke spoljne politike s ciljem pripremanja i izazivanja novog svetskog rata.
Upravo to su vladajuće elite u Velikoj Britaniji i Americi čekale. Pošto je Francuska uvučena u situaciju iz koje ne može sama da se izvuče, Velika Britanija i SAD su uzeli stvar u svoje ruke.
Novi projekat je razvijen u J.P. Morgan-u na naređenje Montaga Normana, šefa Banke Engleske. U samom srcu projekta nalazili su se predlozi Hjalmara Šahta iz Dresdner Bank, koji su formulisani u martu 1922. godine na zahtev Džona Fostera Dalsa, budućeg sekretara države u vladi Ajzenhauera i pravnog savetnika predsednika Vudroa Vilsona na Pariskoj mirovnoj konferenciji.
Američka saradnja sa nemačkim vojno-industrijskim kompleksom je postala toliko jaka da je 1933. godine američki kapital dostigao ključne sektore nemačke industrije, pa čak i veće banke poput Deutsche Bank, Dresdner Bank, Donat Bank itd.
Nemačka je predstavljala odličnu priliku za ulaganja. Bilo je to dobro obrazovano, motivisano stanovništvo na ključnoj geografskoj lokaciji i dostupno za male pare.
Istovremo je stvorena politička sila koja će kasnije igrati ključnu ulogu u angloameričkim planovima – nacistička partija na čelu sa Adolfom Hitlerom.
Dals je prosledio predloge glavnom povereniku J.P. Morgan-a, koji je zatim dao preporuke Šahtu, Normanu i zvaničnicima Vajmara. U decembru 1923. godine, Šaht je postao direktor Reichbank, nakon čega je odigrao glavnu ulogu u približavanju angloameričkih i nemačkih finansijskih krugova.
Na leto 1924. godine, projekat poznat kao „Dosov plan“ (po Čarlsu G. Dosu, američkom direktoru jedne od Morganovih banaka, koji je predsedavao komitetom stručnjaka za pripremanje predloga), usvojen je na Konferenciji u Londonu. Taj projekat je prepolovio odštetu Nemačke i definisao uslove za njenu otplatu. Međutim, primarni cilj je bio da se obezbede pogodni uslovi za ulaganja SAD, koji su mogli nastati samo uz stabilizaciju nemačke marke.
Tako je Nemačka dobila 200 miliona dolara kredita, od čega pola iz Morganovih banaka, a angloameričke banke su uspostavile kontrolu nad isplatama Nemačke, ali i nad budžetom, monetarnim i kreditnim sistemom. Do avgusta 1924. godine, stara nemačka marka je obnovljena, finansijska situacija u Nemačkoj je stabilizovana, a Vajmar republika je bila spremna za najveću ekonomsku pomoć u istoriji.
Posledice toga su se ubrzo mogle primetiti.
Hitler se spremao za svojih 5 minuta u politici, ali dok god je u Nemačkoj vladao prosperitet, njegova partija se nalazila na periferiji. Situacija se dramatično promenila kada je započela kriza.
Nakon što su Federalne rezerve SAD izrežirale pad berze na jesen 1929. godine, počela je treća faza angloameričke strategije.
Federalne rezerve i J.P. Morgan su prestali da pozajmljuju novac Nemačkoj, pokrećući ekonomsku krizu i depresiju u centralnoj Evropi. U septembru 1931. godine, Engleska je napustila standard zlata, namerno uništavajući međunarodni platni sistem i finansijski uništavajući Vajmarsku republiku.
Međutim, upravo tada se nacistička partija proslavila: ona je u septembru 1930. godine zahvaljujući donacijama Thyssen-a, I.G. Farben-a i Kirdof-a skupila 6,4 miliona glasova, postavši druga po veličini partija u Rajhu. Ubrzo nakon toga, stigao je novac iz inostranstva. Hjalmar Šaht je postao ključna veza između većih nemačkih industrijalista i stranih finansijera.
Na sastanku 4. januara 1932. godine, kome su prisustvovali Adolf Hitler, nemački kancelar Franc von Papen i Montag Norman, postignut je tajni sporazum koji je osigurao finansije za nacističku partiju. Američki političar Dals je takođe prisustvovao ovom sastanku, ali mnogi njegovi biografi to ne pominju. Hitler je 14. januara 1933. godine održao sastanak sa Kurtom von Šrederom, bankarom koji je ujedno bio simpatizer nacističke partije, zatim von Papeom i Keplerom, na kom je Hitlerov program u potpunosti odobren. Tu je postavljen kamen temeljac nacističkog uspona, a Hitler je 30. januara postao kancelar.
Kraće nije moglo da se iznese ono što je prethodilo najvećoj klanici u ljudskoj istoriji.
Amerika je svoje ulaganje u rat završila bacanjem a.bombi na Hirošimu i Nagasaki a na Evropskom tlu završila svojim bazama kao i sporazumom iz Breton Vudsa.
Za kraj samo mogu napisati, Engleska je najveće planetarno zlo. To je zemlja koja je počinila najviše zločina u ljudskoj istoriji i oni su najveći neprijatelji Srbiji. Od prvog srpskog ustanka (1804), svim silama su se borili protiv bilo kakve opcije Srpske države jer su smatrali da je bilo koji oblik Srpske države to i jedna ruska noga na Balkanu!