Fora kod kineskog vok tiganja je da ga ne pereš. U stvari pereš ga, ali samo ovlaš u vrućoj vodi da poskidaš vidljive ostatke. Masnoća ostaje, ulazi u pore i vremenom hrani daje specifičan ukus. U Kini postoji ta tradicija tako da savaki porodični vok daje karakteristični ukus harni u zavisnosti od toga šta se u njemu pripremalo najviše.
Slično se dešava i sa ne glaziranim zemljanim posudama (sač, itd) samo još u većoj meri. Oni kroz pore propuštaju i po malo dima tako da hrana dobija specifičan ukus.
Imam jedan roštilj-tiganj (1500 din) sa tim kamen-keramika slojem. Ne lepi se, ne grebe se, ali hrana nekako brzo zagori u njemu i ne sprema se baš kao u sličnom metalnom ili teflon.
Slično se dešava i sa ne glaziranim zemljanim posudama (sač, itd) samo još u većoj meri. Oni kroz pore propuštaju i po malo dima tako da hrana dobija specifičan ukus.
Imam jedan roštilj-tiganj (1500 din) sa tim kamen-keramika slojem. Ne lepi se, ne grebe se, ali hrana nekako brzo zagori u njemu i ne sprema se baš kao u sličnom metalnom ili teflon.