Slučaj Đordana Bruna se u etici uzima kao primer gde je etički sve ostalo u redu, osim normi po kojima je neko osuđen, uprkos tome što su one bile važeće, odnosno primer gde može da odvede slepo držanje važećih normi.
1. U to vreme je u toj jurisdikciji je bila važeća pravna norma, po kojoj je javno iznošenje i širenje učenja suprotnih crkvenim bilo krivično delo za koje je bila zaprećena smrtna kazna spaljivanjem na lomači.
2. Đordano Bruno je učinio baš to.
3. U skladu sa tim je bio optužen po navedenom osnovu.
4. Delikt je bio dokazan, kako priznanjem optuženog, tako i svedočenjem brojnih svedoka.
5. Sudija je po proceduri pitao optuženog da li se kaje.
6. Optuženi je ostao pri svojim stavovima i odbio da se kaje.
7. Sudija je doneo jedinu moguću presudu, koja je u tom slučaju u skladu sa zakonom, a to je smrtna kazna spaljivanjem na lomači.
8. Presuda je izvršena uz ovacije brojnih prisutnih.
Ako problem postoji, jedino mesto gde može da bude je nemoralnost same norme po kojoj je osuđen.
Nije bitno koji su zaključci izvučeni, već kako se do njih došlo.