Fora je u tome da sagledaš svoje realne mogućnosti. Pokušaj da pogledaš
sebe nekako sa strane
kao što bi te gledao neko drugi da stoji tu pored tebe npr. ili pogledaj
kad dolaziš kući,
zastani ispred kuće/zgrade i zapitaj se “Ko živi tu?”. Ko je ta osoba tj.
Ti? Kakva je? Šta radi? Šta može? Tako ćeš lakše sagledati sebe. Donekle.
Izgleda možda šašavo, ali sigurno daje neke odgovore. Pazi samo da te
okolina ne skonta, budi diskretna ili uradi to kad nama nikog. Opušteno
samo bez nekog tripovanja. Nije to neka ezoterija,veruj mi, to uopšte
nevolim i nije dobro za ljude da se time bave. Pokušaj da ne slažeš sebe
pri tom samoispitivanju.
A ako poznaješ sebe, tim bolje.
Da bi podigla prag tvoje cene, ne treba zabranjivati ljudima da rade šta
žele, već treba naći ljude, okruženje koje baš traži tip usluge koje ti
možeš da pružiš. Tako da nebi trebala da se stidiš da otvoreno kažeš šta
radiš, šta hoćeš da radiš, šta bi mogla da uradiš, šta bi volela da
uradiš. Pričaj ljudima o tome, za koje misliš da mogu da ti pomognu. Svaka
roba ima svog kupca! To je potpuno tačno. Traži tvoje tržište.
Gledaj čvorišta tj. mesta gde možeš da se pojaviš i uhvatiš lovinu, gde
odlaze po lovinu dizajneri slični tebi, gde je protok više struja, tj.
ljudi sa raznim interesima. Ti si lav, dolaziš na pojilo i naravno da tamo
ima i raznih životinja. Znači traži to. Lovina je ono - što tebe trenutno
interesuje, tj. neka tvoja potreba-duševna, materijalna. Traži takva mesta
i nešto ćeš upecati.
Drugo. Bitno je gde ideš tj. kome dolaziš. Kakva si prilika. Sve se
računa. Fizički izgled, garderoba (prikladna), kretanje, gestovi,
unutrašnji vajb (ljudi sve osete, svesno ili nesvesno, ali osete), tvoja
ličnost, trenutno raspoloženje, okruženje, ličnost onoga kome dolaziš,
sposobnost da izbegneš neke stvari, da suzbiješ ili zaobiđeš negativna
osećanja. Ljudi uglavnom vole da im je prijatno dok vas gledaju.
Možeš biti obučena kako god hoćeš ali da to bude odmereno, čisto
(naravno), da daš sliku onakvu kakvu ljudi žele da imaju o tebi kao
dizajneru. Nije loše da izgledaš malo “Luxury” ali ne previše, da se nebi
ljudi uplašili. Diskretno Luxury! Mislim da je to neki optimum za sve
ljude. Ali ako ideš u neke drugačije sredine od uobičajenih, onda je
najbolje obući se u nekom smislu jednako kao ljudi iz dotične sredine.
Kad kontaš neki dil.
Po pravilu bi trebalo da imaš uvid u poslovanje klijenta, trebalo bi to da
zahtevaš, al’ znam da ja to teško ovde na ovim prostorima. Negde češ to
dobiti, negde ne. Suština je da skontaš koliko klijent može da plati, bez
obzira što će ti on uvek pomisliti da je mnogo, postoji tačno cena koju on
može da plati. Postoji cena koja zavisi od platežne moći klijenta, tvog
dizajna kao unapređenja klijenta i tvoje lične želje. Prve dve stavke se
utvrđuju, ti treba da dođeš do njih, ali one su u stvari fiksne, a tvoja
lična zelja bi trebalo da nepređe ni na jednu stranu. Ako pređe na tvoju
tj. preceniš svoj dizajn; ispadaš pohlepna, i to nije dobro čak i ako
dobiješ taj keš, gubiš samopouzdanje, “tlo pod nogama”, blagoslov, sreću,
i na kraju posao i sl., maler; a ako potceniš svoj rad tj. pređeš na
njegovu stranu, u gubitku si, kao neka firma i preti ti bankrot. Uglavnom
se platežna moć klijenta i tvoj dizajn susreću/dodiruju u jednoj tački -
TO je tvoja cena u tom trenutku. Možda u početku razgovora neće pristati,
ali klijent tu cenu može da plati. Ta cena koju on može da plati da bi
unapredio svoje poslovanje je uslovljena time koliko će se klijent
zalagati pošto dobije gotovo rešenje.
Treba videti šta klijent vašim dizajnom dobija. Koliko tvoj dizajn
unapređuje klijenta. Ako je tvoj dizajn uspešan, pre ili kasnije ljudi će
primetiti. Neki ljudi vole da pričaju koliko su platili i posle
negodovanja. To je i dobra reklama jer veća cena podsvesno novim
klijentima uliva sigurnost, a to bi trebalo i da dobiju od tebe ako radiš
kako treba.
Velika lova je kod ljudi koji proizvode veće količine nečega. Tu se ljudi
najbrže nafatiraju.
Ako si neki početnik bitna ti je frkvencija poslova/radova, ako imaš neki
staž onda je bitna i lova, i status. U odnosu na sve navedeno određuj
tvoje uslove. Dal’ ćeš ulaziti u posao ili ne.
Lično mislim da je najbolje da ulaziš u poslove koji te motivišu i koji su
ti bliski po nekom vajbu. “Stručni, provereni, robotski” poslovi mislim da
nikom ne prijaju. “Tačni!” “Uvek sigurni!” “Pouzdani, poverljivi!”
Izbegavaj takve šljake. Ništa na ovom svetu nije sigurno.
Do onog mira u radu 2-3 projekta godišnje. Doći ćeš kvalitetom i
frekvencijom. Koliko se o tebi priča. Možeš kao dizajner da radiš na
sopstvenom marketingu. Ne govorim da treba da se hvališ, ali spomeni
ljudima šta radiš, nosi prijatnu odeću, trudi se da budeš prirodna pa ako
te krene i vedra, daj malo strategije u tvom napadu na tržište.
Organizuj se, ako nemožeš počni makar da češće gledaš na sat. “od - do”
prati malo sebe. Koliko ti treba vremena za to i to i sl.
Igraj se ponekad ili nađi neke trenutke za zabavu, fizička aktivnost; sve
to bistri um za razliku od poroka, neprestanog rada bez pauza, sa malo
kvalitetnog rasuđivanja, sa malo ideja, bez čistog vazduha.
Glavni u Google-u u sklopu radnog vremena imaju vreme i prostorije za igru
za svoje radnike!!! Šta to govori. Ti studenti sa Stanforda nisu baš tako
blesavi, ako znamo da je Stanford jedan ako ne i najjači univerzitet za
nove tehnologije koji okuplja mnoge umove sveta!
To svi dizajneri savetuju; nemojte stalno da dizajnirate, uzmite, povedite
psa u šetnju, nađite momka/devojku itd. Tako ćeš lakše moći da preduzmeš
tvoj sledeći korak. Dizajn treba da bude prijatan posao.
Sve to može da se postigne jer vidite ljude koji čak i manje rade, a rade
ipak bolje i kvalitetnije od vas i još su veliki profesionalci. Toliko.
Shto bash meni tri shestice! ;( hm nema veze. -_-"