Onda brak dolazi nekako prirodno, jer time em dobijaš nekoga da ti pomogne u svemu tome, em dobiješ društvo da nisi sam.
Ovako imaš 35 godina, živiš sa roditeljima, sve dobijaš na gotovo, i onda na brak gledaš kao na neku tegobu koja će ti život učiniti gorim, umesto obrnuto.
Sa ovim se delimično slažem. Kad sam prvi put pročitao, pa jesi u pravu, ali na drugu loptu, kako da izbaciš nekoga na ulicu u zemlji gde je prosečna plata 300€. Takav nema baš puno šanse da se osamostali i skući, zar ne? Dakle, ta tvoja formula je skroz primenljiva na nekome ko je finansijski nezavistan, sa solidnim prihodima i mogućnostima da plaća račune. Npr. neko ko ovde ima mesečnu platu od 1000€. Taj može i u podstanare i da razmišlja o porodici. Šta ćeš sa masom njih koji rade za 30 000 din.?
Čuo sam da Italijani imaju sličan problem. Ne žele da se odvoje od mamine supe.
Tačno tako, sa 18 godina i srednjom školom, pogotovo još ako ne živi u Beogradu verovatno je i tih 300€ teško dostižno, 20-ak hiljada dinara u najboljem slučaju.
Odgovorio sam ti. Sebičan je jer ne želi da deli platu na 4 dela, jer želi više novca za sebe, jer taj novac ne želi da troši na drugoga ( čak ni na svoje dete ), već sa njim želi da putuje.
Ne osuđujem, taman posla... a realno i ne mogu da osuđujem jer nemam dete.
Ništa nikome ne namećem, samo kažem da sam sa 40 shvatio da sam pogrešio, i da bih sada drugačije. Verovatno sam i sam bio sebičan, a možda i nezreo.
Novac možeš uplaćivati i u dobrotovorne svrhe, svaki mesec uplatiš polovinu primanja ili i više ako su ti već toliko velika; podizanje dece je daleko više od pukog trošenja i deljenja novca i nije svako za roditelja ni za brak (ne mislim na tebe naravno). U Srbiji se svaki peti ili čak četvrti brak završi razvodom, nije to baš tako jednostavno niti su oni s najviše para najbolji roditelji.
