B3R1 Berislav Todorovic NL
 Član broj: 224915 Poruke: 855
|
Ljudi, postoji nesto sto se zove generacijski jaz. Kapirate?
Ne mozete vi da naterate decu da vole ono sto ste vi voleli i da zive po modelu zivota koji im vi namecete.
U prirodi svake generacije je da se u jednom momentu pobuni protiv roditelja i nametnutih drustvenih autoriteta, da kaze NEĆU ... i da pokusa da stvari uredi drugacije. Bas zato se i drustvo stalno razvija, ne tapka u mestu kao nekakvi Amiši ili monasi sa Svete Gore, koji zive vekovima po istim obrascima. Kada bi svi ziveli po obrascima zatvorenih drustava mi bismo i danas ziveli po pecinama i zemunicama i jeli ono sto skupimo po prirodi. Kao zivotinje.
Tako je to i sa kulturom, umetnoscu i muzikom kao njihovim delom. I svim subkulturama koje sve to prate.
Nasim roditeljima, koja su mladost proveli uz šansone Šarla Aznavura, Iv Montana, Edit Pjaf ... ali i Dragana Stojnića, Ive Robića i naravno nezaobilaznog velikog, legendarnog Đoleta Marjanovića - muzika nase generacije (Punk & YU Rock 70-ih i 80-ih) im je bila kazna za usi, muzika divljaka i nekih tamo narkomana itd. Zgrazavali su se i brinuli za nasu buducnost. A mi smo kao izigravali neke buntovnike. Danas mi je sve to smesno. Ali to je deo mladosti. I odrastanja.
Tako isto sada pricamo i mi. Ako zanemarimo Srbiju, njen turbo-folk, narodnjake i 90-te ... i malcice pogledamo stvari iz globalnog ugla - meni kompletna muzika (ovde mislim na globalne trendove) negde od sredine 90-ih pa nadalje lici na nesto sto tezi nekoj ... ucmalosti. Da, to je prava rec. Praznina bez ikakve poruke, bez imalo bunta, s nekim povrsnim emocijama. I kao da tog mladalackog bunta, prkosa i zelje da svima pokazes srednji prstic - vise nema. E to je ono sto mene brine. Iskreno! Ta anestezirana omladina. I muzika koja deluje kao anestetik.
Pre par godina slucajno naleteo sam na RAI1, tamo je bio snimak nekog njihovog festivala. Uh, lepo - pomislih, bas da cujem sta mladi Italijani danas slusaju. Izadje neki decko, poceo da peva neke latino-pesmice, maltene losa muska kopija Dzenifer Lopez ... la-la-la, la vida loca, me corazon ... Na stranu to sto Italijan peva na spanskom, ali hajde ... Izadje drugi - kao da je ukrao matricu od ovog prvog. Opet neki salsa-ritmovi, opet vida loca, opet nezaobilazni amor i corazon ... Nakon njega dve devojke i pratece plesacice, sve klonirane, a matrica - ista. Kao da je neki R2D2 nastancovao muziku istim softverom i samo pusta varijacije na temu. Uzas ... ugasih tv i pomislih: boze, ni Italijani vise nisu ono sto su nekada bili. San Remo - sta to bese?
Meni je nakon toga ostao gorak ukus u ustima kada pogledam sve te latino-matrice i one koji ih izvode ... i pogledam ovu danasnju "street" modu ... i sticem utisak kao da svi na ovoj planeti zapravo zivimo u nekom Matriksu, kao da muziku i modu generise neki softver, neka masina ... Pazite - ja kada pustim neku staru stvar ili pogledam neki stariji film - tacno mogu da smestim tu pesmicu ili film u odredjeni period. Recimo - kazem: aha, ovo su 70-te ... ili - vidi, ovi obuceni kao Majkl Dzekson ili nose frizure kao Sajmon Le Bon ... ili kao tadasnji glumci, recimo Patrik Svejzi ili Kurt Rasel - znaci 80-te. Ili neki rep uz ghetto-blaster i ekipu blejaca na cosku - kraj 80-ih / pocetak 90-tih. Ali od tada, tesko mogu da kazem da je to npr. period od 2000-2005 ... ili od 2010-2015. Sve je isto vec 22 godine !!! ISTO !!! U muzici, modi, obicajima. Cak i iste patike nose danasnji klinci i ovi 90-ih! Tuga! Da li smo to postigli neko savrsenstvo, pa kazemo: ne diraj, to je to?
I kao da vise nema onog bunta 70-ih i 80-ih, nema da vidis nekog klinju ili klinku da u inat drustvu obuju neke teske cokule, naprave neku cirokanu od frizure, duvaju neku krdzu na cosku i pokazuju srednji prst nastavnicima, policajcima, sudijama ... i porucuju "f**k the system". I da kupe bubnjeve i gitare, pa iz neke garaze da dosadjuju komsijama i stvaraju neki svoj zvuk, svoj imidz, pisu neke svoje autenticne tekstove ...
Jok - svi cute, slusaju i ponasaju se kao ovce. Kao po komandi nekog softvera. Svi isti! Klonirani. Iste farmerke, iste patike, isti pokreti ruku, isto ponasanje ... vec dve decenije. I ista poruka - cuti i slusaj. Stravicno! Pa gde ti je mladost, covece?! Cak i na tim povremenim protestima, kao onima u Francuskoj, tu vidis da nema nikakve spontanosti. Kao da je i taj protest na prvi pogled rezultat nekog baga u Matriksu ... ali kad malo bolje pogledas - kao da je to zapravo namerno izazvana i dobro rezirana stvar. Jer promena nakon tih protesta nema. Nikakvih! Matriks nastavlja da zivi svojim ritmom. A ljudi apaticni, nemaju ni zelje za promenom, niti novih trendova koji bi te promene podstakli. Nista!
Sve lici na te latino-pesmice. Bas sve!
[Ovu poruku je menjao B3R1 dana 09.08.2021. u 11:36 GMT+1]
|