Retka 'politicka' tema gde se sa vecinom ljudi slazem u nekih 75 - 80%.
Koliko vidim, nepodeljeno je misljenje da
a) imamo daleko vise posla na nama samima, pre bilo cega
b) da srpski politicari nemaju veze ni o cemu, i da prodaju maglu
c) da je nerealno u ovom trenutku ocekivati da Evropa (moze ili zeli ?) u ovom trenutku da integrise ovaj deo sveta.
U vezi ostalih, manjih neslaganja:
Citat:
Na koje Evropljane mislis?
Na Grke? Nemce? Spance? Poljake? Engleze? Svedjane? Italijane?
Posto cenim da tesko mozes nalepiti te tvoje karekteristike tako lako svima njima - Evropa nije neka monolitna nacija, vec 30-tak vrlo razlicitih drzava sa mozda jos vecim brojem potpuno razlicitih etnickih grupa. EU postoji na temelju zajednickog ekonomskog interesa i nesto zajednickih vrednosti koje ove drzave imaju - medjutim tesko da se tu radi o jednom narodu :)
Dobro pitanje - od cele Evrope mislim da imamo (na nivou obicnog coveka) elementarno razumevanje od Grka (kod kojih je to
kombinacija vise stvari - slicna istorija, ista religija, slican kulturni milje, + dobrim delom i interes, jer su u okruzenju koje ne vole),
Portugalaca (nema zurbe, lako cemo), Spanije, i Irske (imamo zajednicko istorijsko iskustvo sto smo imali gradjanske ratove i/ili
jos uvek postojece etnicke tenzije, pa vrlo priblizno znaju kako nam je).
Ostala ekipa, od Spanije na sever, od Slovacke na zapad - vrlo priblizno pada pod ono sto sam opisao.
Niti smo njihov civilizacijski niti kulturni nivo, niti postoji interes, niti im nedostajemo po bilo kojem drugom manje racionalnom
kriterijumu (da im je mnogo cudno i tesko sto nacija iz koje su izasli Vlada Velickovic, Aleksandar Madzar i Stefan Milenkovic,
Sale Djordjevic, Sasa Danilovic, Dejan Bodiroga, jos uvek ne pripada kulturnoj celini Evrope).
Stavise, kao vrlo bitan deo jednacine svoje velicine vide i u tome da u susednom dvoristu postoje oni ispod njihovog nivoa.
Te neke stvari ja vrlo jasno primecujem, svaki put kad me put nanese kroz Evropu.
Sta mi tacno bode oci - kad dodjem, dolazim iz sredine koja je ne samo na papiru nego i fakticki, u realnom zivotu integrisala
gotovo sve, pocevsi od Filipinaca (koji su se u WWII borili na Pacifiku u amerskoj uniformi, sto je bila osnova za drzavljanstvo,
i sva priznanja koja idu ratnim veteranima), Vijetnamaca (onih koji su se borili na strani USA u vijetnamskom ratu), Kineza koji
su tu jos od doba gradjenja zeleznice preko east-west, Samoa-naca, Fiji-janaca, Tongo-anaca koji su kao manjine na Havajima
usli u federaciju, pa sve do pridoslica iz bele Evrope, Jevreja i na kraju potomaka iseljenika sa Mayflower-a.
Ne samo da je ta integracija obavljena, nego je obavljena 'od srca' - sve te manjine relativno niskog kulturnog nivoa su
integrisane na nacin koji im (kako na papiru, tako i u realnosti) pre svega daje do znanja da su prihvaceni, punopravni, i voljeni
od okruzenja, i koji ih zatim gura u pravcu stvarnog integrisanja, sa akcentom na skolovanje i zagarantovanu ravnopravnost
u javnoj sferi, u trazenju i dobijanju poslova i slicno.
Nazvao bi to 'duhom novog sveta', koji definitivno postoji.
Evropa definitivno nema tu benevolentnu crtu, niti istinsku sirinu i elasticnost u prihvatanju manje razvijenih. Mladje generacije
jos i rastu u tom duhu integracije i neka sansa tu postoji, narocito u velikim gradovima, medjutim, oni stariji koji sustinski kroje
politiku, kao i masa obicnog sveta po manjim mestima Evrope su jos vrlo daleko od toga.