Pozdrav drugarice i drugari!
Situacija je sledeća:
-Doleteli Mirka, Sladja J., Bilja i još par nekih devojaka i žena, moje troje dece, tri bicikla i trinaest kofera noći gospodnje 7.9.2013 godine na Gardermoen.
-Mirka šetala po avionu samo da mi pokaže kako se to može, ali ajde znao sam ja da može al oprostio sam joj što sam je "tukao"
-Mirka častila mene i decu piće i iće. Komplet. Hvala Mirka!
-Ženska ekipa mi vukla rance i decu do pasoške kontrole a bogami i posle kofere. Izgledalo je kao pred hapšenje. Meni barem. Pogotovo kad sam shvatio na šta liči dva kila projenog brašna umotano u streč foliju. Već sam imao film u glavi kako me dva grmalja hvataju ispod miške, a ja objašnjavam kako nije to što misle...
-Mala digresija jer je tema vruća: Tri kofera su bila krcata hranom. Većinom vakuum pakovanja, a bilo je bogami i rinfuza svega i svačega, a jedino mi žao što ne napunih još dva sa hranom kad sam video koliko smo obrali bostan, jer jedemo ko komisija, ipak smo mnogobrojni.
-Isabeau, ako si štucala, ogovarali smo te, ali ja i dalje gajim osećanja prema tebi iako si Hrvatica
. Zokiruma i tebe smo ogovarali, ali prema tebi ne gajim osećanja. I bivšu Vikibjorg, kao i bivšu Kelly itd.
-Pasoška kontrola, red kao večnost, a ja poslednji u redu za šalter namenjen indijancima. Otvara se šalter za Grande EU citizens i ja prelazim kao prvi na taj šalter.
Devojka me pita: De si ti krenuo ako Bog da?
Ja kažem da se spojim sa ženom! Što da lažem?
Ona kaže: A žena radi ovde?
Rekoh: Radi!
Ošacova mene i sitnu decu, ja pridigoh ovog najmanjeg jer je bio u mrtvom uglu dole, ona se nasmeja, kaže: Aj polako, velkommen itd..
-Kofere sam hvatao 10 minuta i jedini sam bio sa umotanih 13 kofera, nijedan drugi nije bio umotan u streč foliju. Prosto me blam bilo. Taman sam krenuo ka izlazu i setim se bicikla. Vratim se i potovarim to na kolica i pravac na izlaz. Očekujem sad da me zaustavi neki čika da me propita odakle mi 600 kila prtljaga, međutim, ni-šta. Nit me ko šta pitao, nit pogledo.
-Dva dana kasnije, prošetali se na zakazanu predaju papira u policiju, predali sve uredno i čekali da nam stigne poziv za fotosešn. U medjuvremenu smo slali mailom lønslipp za poslednji treći mesec koji smo ostali dužni, ali ni traga ni glasa od saksbehandlera.
-9 dana kasnije slavim rođiš. Ništa torta, ništa skupo, samo pevamo prigodne pesmice, a ja se setno smejem, jer uđoh u "Klub 40"
-30.9.Rekoh, ženo, aj polako da odemo do policije da vidimo o čemu se ovde radi. Prođe 3 nedelje, a od njih ni traga ni glasa.
-U policiji žena uredno bez zakazivanja, primi nas domaćinski. Kaže, dobili ste spajanje 16. septembra pa sve do 1. septembra 2015, dokle traje dozvola mojoj ženi, dakle, pre dve nedelje. Standardna priča o neobaveštavanju. Ižljubismo se tu svako sa svakim.
-Sada čekamo kartice da stignu da odmah krenem u traženje BILO KOG POSLA
Joj što volim te evropske vrednosti i prednosti, a pasoš indijanski
-Shvatam da ne znam da beknem jezik i da sam u problemu, ali to je planirani propust i šta mogu, živ u zemlju ne biva.
Da remiziram, žena je u trećem Ugovoru po redu dobila fast 73% ali radi i preko tog procenta. U ovoj komuni joj je i veća plata, a posao i ljudi sa kojima radi, u odnosu na kolektiv u Kongsbergu - Bog i šeširdžija.
Stan nam je papreno skup, ali to nismo mogli da izbegnemo, jer je morala da hitno nadje stan, a poučeni iskustvom iz Kongsberga, gde svih 5 meseci nije uspela NIŠTA da pronađe, prihvatila je prvo što je naletelo. Gazda je imao razumevanja, pa mu depozit dajemo u 3 rate (uplaćujemo na račun za depozit naravno, ništa na poverenje iako je gazda dobar čovek), struju i ostale zezalice plus plaćamo, ali je kuća prelepa, kao i mesto, dvorište... gotovo sve. Kuća je renovirana do detalja.
Stvari smo našli gotovo džabe, odnosno deo smo kupili, deo dobili od nekih dobrih ljudi i još malo pa smo sve kompletirali uključujući i mašinu za suđe, veš, frižider, šporet... fali samo mašina za sušenje veša, a juče dobismo jedan stari, dodatni frižider sa zamrzivačem za "turističke" obilaske Švedske kad za to dođe vreme.
Deca su krenula od prvog dana u školu, a od papira su nam tražili samo poslednja svedočanstva prevedena i sutradan su krenuli.
Posle par dana, konstatuje jedan od školaraca kako jedva čeka jutro da ode u školu. Idu sami, vrate se sami biciklama... Milina. Nisu u posebnom odeljenju za strance, ali su deca i učiteljice bili toliko predusretljivi da je bilo neprijatno. Čak je i mene jedna prvakinja, kad je skontala da ne znam jezik pokušavala da me nauči neke stvari
Mislim da je to i prednost i da će pre naučiti, a njima to uopšte ne smeta, naprotiv. Mladji ima već četiri simpatija, a stariji samo jednu
Grad je prelep, i do sada nisam doživeo ništa loše, nikakvu neprijatnost.
Zaboravio sam mnogo toga, znam, ali ovo je samo "kostur" događaja, pa ću ja malo po malo da dopunjujem kako se budem prisećao stvari. Sada sam zauzet spremanjem obroka, kućom i malim Gašom, jer još uvek ne ide u vrtić, što bi trebalo da se promeni čim dobije broj, znači ovih dana, kako bi se više bacio na jezik i traženje posla, jer malog gospodina prosto nemamo gde da deponujemo kada Sladjana radi, a to je jako često.