Citat:
Ivan:
99% ljudi koji su inace intelektualno sposobni za visoko obrazovanje, koji zadovoljavaju uslove za studije i koji su ulozili 6 meseci rada padnu ispit?
99% ?
Zvuci kao nesto sto je osudjeno za eliminaciju onog momenta kada izvor finansiranja ima minimum kontrole kako se zapravo trosi njihov novac.
Ovo je ona centralna tačka oko koje se ne slažemo. Dve stvari. Prva, pitanje isplativosti ulaganja resursa u ljudski kapital je svakako bitno, ali ne bi trebalo da bude presudno, bar ne jedino presudno. Drugo, sumnjam da je baš 99% ljudi intelektualno sposobno da diplomira na pravom fakultetu. Ako se već gađamo tramvajima, po meni bi to bilo negde oko 50%. Nevezano za to, intelektualne sposobnosti nisu jedini, a tek ne odlučujući faktor za uspešnost na studijama. Ima tu raznih drugih momenata: socijalni, ekonomski, psihološki faktori. Sasvim prosečan intelekt je dovoljan, tu se slažem, ali je pored toga neophodna i upornost, sistematski kontinuiran rad, volja i želja, jaka unutrašnja motivacija. Pogledaj klince koji se bave nekim sportom dok izgaraju na terenu. Šta misliš, da su tako predani zbog potencijalnih miliona koji ih čekaju na vrhuncu karijere? Ne bih rekao. Socijalni momenat je isto tako važan, šta vredi nekom detetu što ima dara i volje, ako nema novca da plati, obrazovanje košta svuda, manje ili više. Znam, mnogi će reći da to nije nepremostiva prepreka i da talentovan i uporan uvek nađe način i tu se slažem. Međutim, ako se neko rodi i odraste u nefunkcionalnoj porodici, bez podrške i ljubavi, takav će kasnije teško doći i do podrške društva koja je relativno lako dostupna. Ok, ovde sam previše mračio, ali ima i toga nažalost.
Centralno pitanje je po meni ova kalibracija koju pominješ. Dobro si to rekao, ali bi trebalo definisati kriterijume za istu. Ako je cilj da imamo visok procenat fakultetski obrazovanih, onda je najlakše otvoriti štampariju diploma. Svedoci smo da stvari idu u tom smeru poslednjih decenija. Koliko god to bila loša pojava i za osudu, lično nemam skoro ništa protiv toga. Želim da verujem da je jezgro onog kvaliteta koji je nekada postojao sačuvano, mada me neka saznanja nisu baš ohrabrila. Ako je kvalitet sačuvan bar u jednom delu akademskog sveta, onda je to po meni sasvim ok, jer će svako prema svojim mogućnostima, intelektualnim ili finansijskim moći da pronađe sebe.
Ako govorim o sebi, nikada ne bih mogao sebe da zamislim kao studenta medicine. Ok, možda bih mogao da sednem, zagrejem stolicu i naučim anatomiju, možda bih bio siguran u moguće priznanje i vrednovanje te diplome od strane uže ili šire zajednice, možda bih bio basnoslovno plaćen, ali da zamislim sebe u belom mantilu kako radi tipičan posao lekara, to ni u ludilu. Da ponovim, ni u ludilu. Zato mi nikada neće biti jasni ljudi koji su studirali nešto što nije bila njihova mladalačka, skoro pa dečja želja. Znate ono, da zaviriš ispod haube, da vidiš kako to funkcioniše.
Druga stvar, da se vratim na pomenutu kalibraciju. Po meni bi kriterijume za istu trebalo tražiti na sasvim drugom kraju štapa, u onome što zovemo ishodima. Šta je to što jednog diplomiranog pravnika zaista i stvarno čini pravnikom? To je centralno pitanje, ono oko čega bi trebalo da se sve vrti. Da li će iz toga proisteći prolaznost od jedan ili devedesetdevet posto, potpuno je nebitno, jer na kraju imaš proizvod koji zadovoljava kriterijume koje si zadao na ulazu. Zato ne smatram da je prolaznost od 1% na pojedinim ispitima i/ili fakultetima mala ili kriminalno loša. Ne, to samo znači da u toj masi ljudi postoji mnogo onih koji nisu motivisani, koji su došli samo da uzmu diplomu, da obezbede odskočnu dasku za pravljenje para, da se pohvale pred društvom ili tome slično.
Ono što me uvek nervira su mantre kako se uče nepotrebne stvari, odnosno da je gradivo preopširno. Čekaj, kakav je to pravnik koji ne zna rimsko pravo? Ne, to sigurno neće moći da bude ni advokat, ni tužilac, ni sudija kolko god neko govorio o preopširnosti.
Vidim, pominju se štreberi. Nikada nisam bio štreber, već prosečan prosek, stepenik niže od tih najboljih. Moram da priznam, nije da im ponekad nisam zavideo na uspehu, ali ima tu mnogo ali. Koliko sam ih se samo nagledao kako padaju kao pokošeni, najviše kada se dođe na faks. Sećam se jednog kolege, gledali smo u njega kao u boga. Prva druga godina, nisi imao šta da ga pitaš kada izađe sa ispita. To je bio konstantan niz koji konvergira ka 10: deset, deset, deset,... Negde krajem druge, početkom treće godine nam se izgubio iz vida, nismo ga viđali neko vreme. Sećam se, jednom pitam kolegu, šta je sa njim. Kaže, eno ga ispred prodavnice, pije pivo. Ne simbolično - metaforično, nego stvarno. Čovek je završio na pivu ispred prodavnice. O onima iz osnovne škole koji su bili slavljeni kao budući genijalci, da i ne govorim. Mnogi su dolaskom na faks udarili u zid. Mnogi su se razbili u paramparčad, a neki su se, posle relativno uspešno preživljenog prvog šoka zadržavali na istom po deceniju ili više.
[Ovu poruku je menjao Bradzorf012 dana 17.10.2017. u 21:44 GMT+1]