TheSpiridon:
Ja imam redovnu terapiju. Ali ne mogu da se dogovorim sa psihijatrom, tako da jedan lek uzimam sam po potrebi i jako lepo deluje. Problem je što sam se na neki način navukao na taj jedan lek i on mi više znači nego redovna terapija. Čim sam nervozan i obeshrabljen ja uzmem njega i prvo mi bude lošije jer me uspori. Ali posle 15 minuta počinje da mi se javlja centar za sreću pa sam ok.
Pušio sam ja i pre bolesti. Ali manje, jer sam bio funkcionalan, radio sam, nisam imao vremena da se tripujem. Rad je veliki psiho amortizer. Ako ne znaš šta ćeš, oznoj se, deluje produktivno. Ali sad nisam toliko funkcionalan. Mogao bih optimistički da kažem 20%. Više rade moji roditelji koji imaju po 72 godine, nego ja. I dalje, a sad još grđe zavisim od njih. Pametan sam ja, inteligentan, imam znanja iz raznih oblasti. Po tom pitanju ne manjkam. Ali kad se pomene neki konkretan posao, ja se pogubim. Ono što bih okarakterisao kao bolest je to, što kad razgovaram s nekim i utanačimo pogodbu, bilo za šta. Ugovorimo posao. Ja posle postajem mentalno zavisan od te osobe. Čujem joj misli, mešaju mi se stvarnost i iluzija. Iz želje da budem što veći laf i odigram fer, da budu svi zadovoljni, ja se bacam u bunar i ne mogu da se zaustavim. New spavam, ne jedem, samo pijem sokove i pušim.
Zato se tripujem sam nešto, da stvaram, iz bilo koje oblasti. Ali tu nema leba, možda po nekad frilensujem nešto. Sa zavoda mi je stiglo rešenje da sam potpuni invalid i da se ne mogu zaposliti ni pod kojim okolnostima. Ja sam na tom razgovoru bio iskren i oni su procenili. Mada realno od zavoda ništa fino nisam dobio. Za ovih 20 godina koliko sam na zavodu, dva put su me zvali da radim negde po terenu, da brusim varove po mostovima i slično. Nisam imao hrabrosti tada da to pokušam i da se odvojim od kuće. Sad bih hteo, ali realno, smešan sam sam sebi. Karakter sam nula. Uveče nešto isplaniram a ujutru bez tri kafe ne progovaram ni sam sa sobom.