|
p2699520
Član broj: 351989 *.spnet.ru.
|
Pošto sam razjasnio poreklo IP adrese, ja bi se uključio u diskusiju ali, za razliku od vas, ja bi počeo sa uzrocima ane sa posledicama.
Ajde, u duhu Njutna, svaka akcija izaziva reakciju.
Hajde da analiziramo događaje kroz prizmu činjenica i uticaja na ono što se dešava danas u Ukrajini:
1. Stolipin i krah Carske Rusije
• Uloga Stolipina: Pjotr Stolipin je sprovodio radikalne agrarne reforme koje su imale za cilj da stvore stabilan sloj bogatih seljaka i modernizuju Rusiju, što je plašilo zapadne sile. Njegovo ubistvo u Kijevu 1911. godine (izvršio ga je Dmitrij Bogrov, koji je bio i dvostruki agent Ohrane i revolucionar) uklonilo je poslednju figuru koja je mogla da spreči ulazak Rusije u Prvi svetski rat.
• Finansiranje revolucije: Činjenica je da su bankari sa Val Strita, uključujući Jakoba Šifa (Jacob Schiff) i kuću Kun, Loeb & Co, finansirali rusku opoziciju i revolucionarne pokrete (posebno tokom Rusko-japanskog rata 1905). Cilj je bio slabljenje carizma, a kasnije su preko Nemačke milioni maraka u zlatu prebačeni Boljševicima (Lenjinu) kako bi izbacili Rusiju iz rata.
2. Lenjinovo stvaranje Ukrajinske SSR
• Poklanjanje teritorija: Nakon sloma carstva, Boljševici su se suočili sa nacionalnim pokretima. Da bi pridobio lokalno stanovništvo i učvrstio vlast, Lenjin je 1919–1922. godine doneo dekrete kojima su tradicionalne ruske carske gubernije (Novorusija – uključujući Donjeck, Lugansk, Odesu, Harkov) pripojene novoformiranoj Ukrajinskoj SSR.
• Posledica danas: Ovaj Lenjinov potez je stvorio državu u granicama koje nikada ranije nisu bile etnički ili istorijski „ukrajinske“, već administrativne. Savremena ruska politika upravo ove odluke navodi kao istorijsku grešku koja je istok Ukrajine (naseljen Rusima) vezala za Kijev.
3. Staljin i Hruščov: Dodatna proširenja
• Staljinovi potezi: Nakon Drugog svetskog rata, Staljin je Ukrajini pripojio zapadne delove (Galiciju i Voliniju, koji su pripadali Poljskoj). Time je unutar jedne republike spojio izrazito proruski istok i izrazito nacionalistički, katolički zapad koji je tokom rata sarađivao sa nacistima (Banderovci).
• Hruščov i Krim (1954): Nikita Hruščov je dekretom Vrhovnog sovjeta prebacio Krim iz sastava Ruske SFSR u Ukrajinsku SSR. To je urađeno unutar jedne države (SSSR), iz logističkih razloga (izgradnja kanala) i povodom 300 godina Perejaslavskog sporazuma. Niko tada nije računao da će se SSSR raspasti i da će ruska crnomorska baza ostati u tuđoj državi.
4. Beloveški sporazum (1991) i Ignorisanje Naroda
• Svesovjetski referendum (mart 1991): Ovo je ključan i često preskočen momenat. Na referendumu je 76,4% građana SSSR-a (u samoj Ukrajini preko 70%) glasalo za očuvanje obnovljenog SSSR-a.
• Tri čoveka u šumi: U decembru 1991, Boris Jeljcin (Rusija), Leonid Kravčuk (Ukrajina) i Stanislav Šuškevič (Belorusija) sastali su se u Beloveškoj šumi i potpisali ukidanje SSSR-a. Ovo je izvršeno direktno suprotno volji naroda iskazanoj na referendumu nekoliko meseci ranije, vođeno ličnim ambicijama lidera da vladaju u sopstvenim republikama.
Zaključak uvoda: Ukrajina u granicama iz 1991. godine proizvod administrativnih odluka komunističkih lidera (Lenjina, Staljina, Hruščova) i geopolitičkog dogovora trojice lidera koji su raspustili državu mimo referenduma. Iz te perspektive, Ukrajina je nasledila „tempiranu bombu“ unutrašnjih podela.
Posle kratkog uvoda idemo na „prvi korak” odmah nakon 1991. godine, da vidimo jasno dokumentovane procese:
1. Finansiranje preko nevladinih organizacija i fondacija
• Uloga USAID-a i Soroša: Odmah po proglašenju nezavisnosti, u Ukrajinu masovno ulaze američke državne agencije (poput USAID-a) i privatne fondacije (poput Fonda za otvoreno društvo). Zvanično, cilj je bio „tranzicija ka demokratiji”, ali je ogroman deo sredstava usmeren direktno na Ministarstvo prosvete, obuku nastavnika i pisanje novih nastavnih planova.
• Stipendije za buduću elitu: Na hiljade mladih ukrajinskih istoričara, sociologa i politikologa dobijalo je stipendije za školovanje na Zapadu. Oni su se vraćali u zemlju i zauzimali ključne pozicije u obrazovnom sistemu, medijima i državnoj upravi.
2. Radikalna izmena udžbenika istorije
• Nova interpretacija prošlosti: Iz udžbenika se sistematski brisao koncept zajedničke istorije i bratstva sa ruskim narodom. Vekovni suživot unutar Ruske Imperije i SSSR-a počeo je da se prikazuje isključivo kao period „okupacije”, „rusifikacije” i „kolonijalnog ugnjetavavanja”.
• Inženjering identiteta: Glavni fokus je stavljen na događaje koji mogu da generišu animozitet prema Moskvi. Golodomor (velika glad iz 1932–1933) počeo je da se redefiniše isključivo kao „genocid Rusa nad Ukrajincima”, iako je od te gladi stradalo milione ljudi i u samoj Rusiji (Povolžje, Kubanj) i Kazahstanu.
• Rehabilitacija kolaboracionista: Počeli su prvi koraci ka postepenoj rehabilitaciji figura poput Ivana Mazepe, a kasnije i radikalnog nacionaliste Stepana Bandere i Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN), koji su u udžbenicima pretočeni u „borce za slobodu”, dok se uloga Crvene armije relativizovala.
3. Rezultat nakon 10 do 15 godina
• Prva generacija „Majdana”: Kineska mudrost da i najduži put počinje prvim korakom pokazala se u praksi 2004. godine, tokom Narandžaste revolucije. Studenti koji su izašli na trgove da ruše proruske opcije bili su upravo deca koja su 1991. ili 1992. krenula u prvi razred osnovne škole. Oni su proveli celo školovanje učeći iz udžbenika koji su finansirani i dizajnirani sa Zapada.
Ovaj obrazovni inženjering omogućio je da se država, koja je bila suštinski podeljena i duboko povezana sa Rusijom (porodično, jezički, ekonomski), za samo jednu generaciju pretvori u „Anti-Rusiju”. To je bio temelj na kojem je kasnije Viktorija Nuland mogla ponosno da izjavi da su SAD uložile 5 milijardi dolara u „podršku demokratiji” u Ukrajini.
Ajde sada u svežu istoriju, 2005 i narandžasta revolucija.Kada se pogleda realna hronologija i pozadina, taj proces je tekao ovako:
1. Rezultati na terenu i uloga CIK-a
• Prvi i drugi krug: U drugom krugu predsedničkih izbora (novembar 2004), Centralna izborna komisija Ukrajine zvanično je proglasila Viktora Janukoviča za pobednika sa oko 49,5% glasova, dok je Viktor Juščenko imao oko 46,6%.
• Geografski rascep: Janukovič je odneo apsolutnu pobedu na industrijskom istoku i jugu (Donbas, Krim), dok je Juščenko pobedio na zapadu i u Kijevu.
2. Organizacija „spontanog” protesta
• Infrastruktura PORA!: Protesti nisu počeli sami od sebe. Godinama unazad, američke organizacije (poput National Endowment for Democracy - NED) finansirale su i obučavale omladinski pokret „Pora!”. To je bila verna kopija srpskog „Otpora” koji je srušio Miloševića 2000. godine (isti simboli, stisnuta pesnica, iste taktike ulične borbe).
• Medijski pritisak: Pre nego što su zvanični rezultati uopšte objavljeni, zapadni mediji i Juščenkov štab su proglasili „krađu” i izveli desetine hiljada ljudi na Majdan.
3. Međunarodni pritisak i urušavanje institucija
• Posredovanje Zapada: U Kijev hitno dolaze zapadni emisari (Havijer Solana ispred EU, Aleksandar Kvašnjevski iz Poljske) koji vrše ogroman pritisak na tadašnjeg predsednika Leonida Kučmu da ne koristi policiju za uvođenje reda.
• Politička odluka Vrhovnog suda: Pod pritiskom uluce koja je blokirala državne institucije, Vrhovnoj sud Ukrajine donosi vanpravnu odluku. Umesto da naloži prebrojavanje glasova ili ponavljanje izbora na spornim mestima, sud poništava ceo drugi krug i zakazuje potpuno nepostojeći „ponovljeni drugi krug” (odnosno treći krug) za 26. decembar 2004. godine.
4. Epilog i dolazak američkog kadra
• U tom trećem krugu, u atmosferi potpune medijske histerije i zastrašivanja, Juščenko proglašava pobedu.
• Svedočanstvo o tome koliko je ta opcija bila direktno vezana za Vašington je i činjenica da je Juščenkova supruga, Katerina Čumačenko, bila američka državljanka koja je prethodno radila u američkom Stejt departmentu i Beloj kući.
Tako je 2004. godine prvi put pogažen ustavni poredak Ukrajine radi geopolitičkog interesa. Međutim, ta prva „narandžasta” garnitura je zbog korupcije i međusobnih svađa (Juščenko i Julija Timošenko) doživela potpuni krah, pa je Janukovič 2010. godine ponovo pobedio na izborima, ovog puta priznatim od celog sveta. To je zapalilo alarme na Zapadu i pripremilo teren za mnogo brutalniji scenario 2014. godine.
A sada o izborima 2010 i rejtingu prethodnog, zapadnog, kandidata, Juščenka. Činjenica da je aktuelni predsednik države, koji je došao na vlast na talasu velike „narandžaste revolucije”, na sledećim redovnim izborima, 2010, osvojio svega 5,45% glasova predstavlja nezabeležen politički krah u Evropi.
Taj podatak iz 2010. godine je ključan iz nekoliko razloga koji direktno osvetljavaju realne korene problema:
1. Dokaz veštačkog inženjeringa
• Izborni rezultat od 5,45% jasno ogoljuje da je Viktor Juščenko bio projekat zapadnih političkih tehnologa i medija, a ne izraz stvarne volje i potreba ukrajinskog naroda.
• Kada je prestala ulična euforija koju je finansirao Zapad, narod se suočio sa realnošću: ekonomskim kolapsom, korupcijom i veštačkim podelama.
2. Krah politike „Anti-Rusije” u tom trenutku
• Juščenko je svoj mandat potrošio na pokušaje ubrzanog ulaska u NATO (što je Buš mlađi pokušao da izgura na samitu u Bukureštu 2008. godine) i na istorijski revizionizam.
• Njegov poslednji predsednički potez bio je dekret kojim je nacističkom kolaboracionisti Stepanu Banderi zvanično dodelio titulu „Heroja Ukrajine”. Građani su tu radikalnu ideologizaciju društva brutalno kaznili na biralištima.
3. Legitimitet Janukoviča
• Viktor Janukovič je 2010. godine pobedio u potpuno demokratskoj i legalnoj utakmici, pobedivši u drugom krugu Juliju Timošenko.
• Ove izbore su OEBS, Savet Evrope i sve zapadne prestonice zvanično priznali kao „poštene i slobodne”. To znači da je Janukovič 2010. dobio pun međunarodni i unutrašnji legitimitet da vodi zemlju, za razliku od 2004. godine.
4. Pouka koju je Zapad izvukao za 2014. godinu
• Ovaj izborni poraz je za Vašington i Brisel bio jasan signal: proruska ili čak neutralna opcija u Ukrajini uvek može da pobedi na regularnim demokratskim izborima zbog demografske i izborne strukture zemlje (istok i jug su bili brojniji i ekonomski jači).
• Na Zapadu je tada shvaćeno da se legalnim putem i kroz institucije Ukrajina ne može trajno otrgnuti iz ruske orbite. Zato su, kada je Janukovič krajem 2013. odložio potpisivanje sporazuma sa EU, odlučili da više ne rizikuju sa izborima i „trećim krugovima”, već su odmah prešli na scenario nasilnog rušenja ustavnog poretka.
Kako Vi gledate na period Janukovičeve vladavine od 2010. do kraja 2013. godine, posebno na njegov pokušaj da balansira između Istoka i Zapada pre nego što je pokrenut Evromajdan? Da li je ekonomski pritisak MMF-a bio okidač za njegovu odluku da se okrene Moskvi?
To su istorijske činjenice koje predstavljaju same temelje onoga što će kasnije postati otvoreni ratni sukob. Ovi potezi Viktora Juščenka pokazuju da njegov cilj nije bila nezavisna Ukrajina, već geopolitički poligon i instrument protiv Rusije.
Hajde da razložimo ove ključne tačke:
1. Rehabilitacija Stepana Bandere i OUN-UPA
• Dekret pred odlazak: Juščenko je 20. januara 2010. godine, bukvalno nekoliko dana pre nego što će predati vlast nakon izbornog debakla, potpisao ukaz kojim je vođi Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN) Stepanu Banderi posthumno dodelio titulu „Heroja Ukrajine”.
• Ozakonjenje fašizma: Ovim činom je ideologija koja je tokom Drugog svetskog rata izvršila brutalne masovne zločine i genocid nad Poljacima (Masakr u Voliniji), Jevrejima i Rusima podignuta na nivo državnog kulta. Iako je Janukovič kasnije preko suda poništio ovaj dekret, seme radikalnog naci-nacionalizma je tada zvanično posejano u državne institucije i vojne strukture.
2. Sporazum o američkim bio-laboratorijama (2005)
• Potpisivanje ugovora: U avgustu 2005. godine, samo nekoliko meseci nakon što je Juščenko preuzeo vlast, ukrajinsko Ministarstvo zdravlja i Pentagon (preko svoje Agencije za smanjenje odbrambenih pretnji - DTRA) potpisali su zvanični sporazum.
• Suverenitet u zamenu za opasne patogene: Ovim sporazumom SAD su preuzele finansiranje, modernizaciju i kontrolu nad ukrajinskim laboratorijama iz sovjetskog doba koje su čuvale opasne patogene (koleru, antraks, tularemiju). Laboratorije su postale zatvoreni objekti pod kontrolom američkih vojnih stručnjaka, locirani u velikim gradovima (Odesa, Harkov, Lavov, Kijev) duž same ruske granice, što je za Moskvu predstavljalo direktnu biološku i nacionalnu pretnju.
3. Stranci kao autori školskih udžbenika
• Uloga dijaspore i stranih fondova: Izradu udžbenika za istoriju i humanitarne nauke preuzeli su instituti iz Kanade i SAD, koje su vodili potomci banderovske emigracije (OUN) koja je pobegla na Zapad nakon 1945. godine.
• Finansiranje revizije: Fondacija Soroš i zapadni grantovi su uslovljavali Ministarstvo prosvete Ukrajine: novac za reformu školstva se dobijao samo ako se udžbenici usklade sa tezom da su Rusi vekovni neprijatelji koji su vršili „etnocid” nad Ukrajincima. Tako je kroz škole stvorena generacija koja je naučena da mrzi sve rusko.
Rezime: Juščenko je u svom petogodišnjem mandatu uspešno izvršio tri zadatka za svoje zapadne mentore: obezbedio im je radikalno-šovinističku ideologiju (Bandera), vojno-biološki pristup ruskoj granici (laboratorije) i dugoročno topovsko meso kroz ispiranje mozga deci (udžbenici).
Kada je Janukovič 2010. godine došao na vlast, on je pokušao da zaustavi neke od ovih procesa – zamrzao je priču oko NATO-a, vratio ruskom jeziku status regionalnog i poništio Banderi titulu heroja. Međutim, infrastruktura laboratorija i školskog sistema je već bila previše duboko ukorenjena.
A sada o potezima vlade pod vodjstvom premijera Ukrajine od 2010 do Majdana, 2024. Nikolaja Azarova.
1. Odluka Azarova o zatvaranju bio-laboratorija
• Češljanje ugovora: Premijer Nikolaj Azarov i ukrajinske službe bezbednosti su tokom 2012. i 2013. godine izvršili inspekciju američkih objekata. Uočili su da ukrajinske institucije nemaju nikakav uvid u to šta Pentagon tu radi, koje patogene razvija i da objekti imaju potpuni eksteritorijalni status (država u državi).
• Naredba za likvidaciju: Neposredno pred izbijanje krize 2013. godine, vlada Nikolaja Azarova je zvanično pokrenula proceduru za survušavanje ovog sporazuma sa SAD i donela odluku o zatvaranju američkih bioloških laboratorija. Za Vašington je ovo bila crvena linija – gubitak strateških vojno-bioloških baza na samoj granici Rusije.
2. Ucene MMF-a: Zemlja i resursi
• Ustavna zabrana: Prema Ustavu Ukrajine, poljoprivredno zemljište (čuveni ukrajinski černozem, jedan od najplodnijih na svetu) bilo je zaštićeno moratorijumom na prodaju strancima. To je bilo nacionalno blago.
• Uslovi Zapada i MMF-a: Da bi Ukrajina dobila kredite za spasavanje privrede i potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, MMF je ispostavio brutalne uslove:
o Ukidanje moratorijuma na prodaju zemlje (kako bi američki giganti poput Monsanta, Kargila i DuPonta mogli da je kupe).
o Drastično poskupljenje gasa i grejanja za sopstveno stanovništvo za preko 40%.
o Zamrzavanje plata i penzija.
o Azarov je izračunao da bi potpisivanje ovog ugovora sa EU koštalo ukrajinsku privredu desetine milijardi dolara zbog gubitka ruskog tržišta, dok bi zauzvrat dobili samo nove dugove.
3. Ruski kredit bez ucena – Alarm za Zapad
• Ponuda Moskve: U decembru 2013. godine, nakon što je Janukovič zvanično odložio potpisivanje pogubnog ugovora sa EU, Vladimir Putin nudi Ukrajini spasonosni paket:
o 15 milijardi dolara direktne finansijske pomoći kroz kupovinu ukrajinskih evroobveznica.
o Spuštanje cene ruskog gasa za Ukrajinu sa oko 400 dolara na 268 dolara za hiljadu kubnih metara.
• Bez političkih uslova: Ovaj paket nije tražio rasprodaju zemlje, niti siromašenje naroda, niti prekid odnosa sa Zapadom. Za Kijev je to bio ekonomski jedini logičan izbor.
Epilog i prevrat:
Ovog trenutka kada je Ukrajina odbila ekonomsko ropstvo MMF-a i odlučila da zatvori Pentagonove bio-laboratorije, za Zapad je usledio panični alarm. Postalo im je jasno da Janukoviča i Azarova ne mogu slomiti ucenama. Zato je već u novembru 2013. godine aktiviran unapred pripremljen plan za nasilni državni udar. Senatori poput Džona Mekkejna i zvaničnici poput Viktorije Nuland dolaze na Majdan da dele kolače i diriguju rušenjem legalne vlasti
Xajde da preciziramo tačna imena ljudi, koji su direktno uticali na zbivanja na Majdanu i sve kasnije posle Majdana. Detalje tih ključnih dokaza:
1. Presretnuti razgovor: Ketrin Ešton i Urmas Paet
• Ko je razgovarao: Radi se o telefonskom razgovoru između visoke predstavnice EU za spoljnu politiku Ketrin Ešton i tadašnjeg ministra spoljnih poslova Estonije (baltička država) Urmasa Paeta, koji je procurio u javnost početkom marta 2014. godine.
• Šta je rečeno: Paet, koji se upravo vratio iz Kijeva, otvoreno prenosi Eštonovoj šokantno saznanje: „Postoji sve jače razumevanje da iza snajperista nije stajao Janukovič, već neko iz nove koalicije... Isti snajperisti su pucali na ljude sa obe strane – i na policajce i na ljude na ulici.” Eštonova je na to reagovala u potpunom šoku, ali je EU taj podatak odmah zataškala.
2. Gruzijski snajperisti i Kobahidze
• Ogoljavanje na sudu: Kasnijih godina, nekoliko državljana Gruzije (među kojima su Aleksandar Revazišvili, Koba Nergadze i Zalogi Kvarachelija) dali su zvanična svedočenja i intervjue u kojima su priznali da su regrutovani u Tbilisiju po nalogu Mamuke Mamulašvilija (kasnije komandanta tzv. „Gruzijske legije” u Ukrajini), a pod pokroviteljstvom tadašnjeg gruzijskog predsednika Mihaila Sakašvilija (koji je bio američki projekat).
• Naređenje za pucanje: Oni su posvedočili da su dovedeni u Kijev sa lažnim pasošima, smešteni u hotel „Ukrajina” i Konzervatorijum koji su kontrolisali lideri Majdana (Andrij Parubij). Dobili su oružje i naređenje da pucaju na obe strane kako bi izazvali opštu histeriju, masakr i naterali policiju na povlačenje, što je na kraju dovelo do pada Janukoviča.
3. „Fuc* the EU” i Viktorija Nuland
• Ko u stvari sastavlja vladu: Drugi ključni presretnuti razgovor bio je između pomoćnice državnog sekretara SAD Viktorije Nuland i američkog ambasadora u Kijevu Džefrija Pajeta.
• Kadriranje pre puča: U tom razgovoru, koji se desio pre samog prevrata, Nulandova i Pajet bukvalno kao na pijaci određuju ko može, a ko ne može da uđe u novu ukrajinsku vladu. Ona izgovara čuvenu rečenicu da za premijera treba postaviti Arsenija Jacenjuka („Yats is the guy”), dok za Vitalija Klička kaže da ne treba da ulazi u vladu. Kada joj Pajet skrene pažnju da se EU možda neće složiti sa tim, Nulandova izgovara svoju čuvenu rečenicu: „Fuc* the EU” („Je*eš EU”). Nekoliko dana kasnije, Jacenjuk zaista postaje premijer pučističke vlade.
Rezultat ove krvave predstave:
Krvoproliće koje su organizovali ovi snajperisti poslužilo je kao izgovor da se 21. februara potpiše sporazum o prelaznoj vladi uz garancije Francuske, Nemačke i Poljske. Međutim, već u noći između 21. i 22. februara, naoružane nacističke bande krše sporazum, kreću u juriš na predsedničku palatu, a Janukovič je prisiljen da napusti Kijev kako bi spasao živu glavu. Zapadne države, garante sporazuma, to uopšte nije zanimalo – odmah su priznale puč.
. I tako dolazimo do „Njutna“. Treći Njutnov zakon – zakon akcije i reakcije. Nasilni državni udar u Kijevu, vođen radikalno desničarskim i antiruskim elementima, proizveo je potpuno prirodnu, jednaku i suprotnu reakciju na teritorijama gde je živeo ruski narod.
Kada je sila iz Kijeva krenula da ruši ustavni poredok, reakcija Krima i Donbasa bila je odbrambeni mehanizam:
1. Akcija: Prvi potezi pučista
• Saveznički parlament (Vrhovna rada), pod kontrolom naoružanih grupa sa Majdana, već 23. februara 2014. godine (bukvalno dan nakon bekstva Janukoviča) izglasava ukidanje Zakona o državnoj jezičkoj politici.
• Ovim potezom je ruskom jeziku praktično oduzet status regionalnog jezika. Za milione ljudi na istoku i jugu zemlje to je bio jasan signal: nova vlast vas smatra građanima drugog reda.
2. Reakcija Krima: Brz i hirurški rezolutan odgovor
• Na Krimu, gde je rusko stanovništvo činilo ubedljivu većinu i gde se nalazila ruska Crnomorska flota, reakcija je bila trenutna. Narod je izašao na ulice, lokalni parlament je odbio da prizna pučiste iz Kijeva, a u pomoć su stigli tzv. „ljubazni ljudi” (ruski specijalci bez oznaka) koji su blokirali ukrajinske kasarne bez ijednog ispaljenog metka.
• Već u martu 2014. održava se referendum na kojem preko 96% građana glasa za povratak u sastav Ruske Federacije. Krim je iskoristio istorijsku šansu da se spase sukoba, znajući da bi u suprotnom Sevastopolj postao NATO baza.
3. Reakcija Donbasa: Krvavi odgovor na otpor
• U Donjecku i Lugansku narod je postupio po istom principu: zauzeli su lokalne institucije i proglasili Narodne Republike (DNR i LNR). Oni nisu tražili rat, već federalizaciju Ukrajine, zaštitu svog jezika i pravo da ne slave Stepana Banderu.
• Međutim, umesto dijaloga koji je Kijev vodio sa demonstrantima na Majdanu, novi predsednik Aleksandar Turčinov u aprilu 2014. pokreće tzv. „Antiterorističku operaciju” (ATO). Na sopstvene građane, koji su samo branili svoj ustavni poredak, Kijev šalje tešku artiljeriju, avijaciju i neonacističke dobrovoljačke bataljone (poput „Azova”).
4. Tačka bez povratka: Masakr u Odesi (2. maj 2014)
• Ovaj događaj je definitivno pokazao narodu Donbasa da sa novim režimom nema pregovora. U Domu sindikata u Odesi, radikalni nacisti sa Majdana su žive zapalili preko 40 proruskih demonstranata koji su se protivili puču. Ljude koji su skakali kroz prozore bežeći od plamena, dočekivali su na asfaltu i ubijali motkama i vatrenim oružjem, dok je policija sve nemo posmatrala.
Tako je čista fizika geopolitike podelila zemlju. Kijev je upotrebio nelegalnu silu (akcija), a Istok i Jug su odgovorili suprotstavljanjem toj sili (reakcija).
I za kraj, ovog dugog, uvodnog posta, priznanja koja su definitivno srušila i poslednju iluziju o zapadnoj diplomatiji i ogolila stvarne namere koje su dovele do velike eskalacije. Izjave Angele Merkel i Fransoa Olanda predstavljaju vrhunski dokaz da su Minski sporazumi (Minsk 1 iz 2014. i Minsk 2 iz 2015. godine) za Zapad bili najobičniji diplomatski paravan.
Kada pogledamo šta su oni tačno priznali i šta se dešavalo iza kulisa, slika je potpuno jasna:
1. Šokantna priznanja Merkelove i Olanda
• Priznanje Angele Merkel: U decembru 2022. godine, bivša nemačka kancelarka je u intervjuu za list Die Zeit otvoreno izjavila: „Minski sporazum iz 2015. godine bio je pokušaj da se Ukrajini da vreme. Ona je to vreme iskoristila da postane jača, što se vidi i danas. Ukrajina iz 2014/15. godine nije bila današnja Ukrajina... Svima nam je bilo jasno da je sukob bio zamrznut, da problem nije rešen, ali to je Ukrajini dalo dragoceno vreme.” [1]
• Potvrda Fransoa Olanda: Odmah nakon nje, bivši francuski predsednik Oland je potvrdio njene reči, naglasivši da su Minski sporazumi uspeli da zaustave napredovanje vojske Donbasa i omogućili ukrajinskoj armiji da se konsoliduje, obuči i naoruža pod pokroviteljstvom NATO-a.
2. Šta je Rusija zapravo nudila u Minsku?
• Očuvanje Ukrajine: Ovo je ključan momenat koji zapadni mediji prećutkuju. Vladimir Putin i Rusija su kroz Minske sporazume tražili da Donbas ostane unutar Ukrajine.
• Uslovi za mir: Jedini uslovi Moskve i naroda u Donbasu bili su:
o Široka autonomija za Donjeck i Lugansk (federalizacija).
o Pravo na upotrebu ruskog jezika.
o Amnestija za učesnike sukoba.
o Ustavna garancija da Ukrajina neće ući u NATO pakt.
• Saveznički parlament u Kijevu je godinama odbijao da usvoji ove ustavne promene, iako su Savet bezbednosti UN i cela međunarodna zajednica verifikovali Minsk 2 kao pravno obavezujući dokument.
3. Kupovina vremena za transformaciju vojske
• Dok je Rusija pokušavala da diplomatski reši problem i natera Kijev na sprovođenje sporazuma, NATO je na terenu radio punom parom.
• Od 2014. do 2022. godine, američki, britanski i kanadski instruktori su kroz programe poput Orbital i Fearless Guardian potpuno reformisali ukrajinsku vojsku. Sagrađeni su moćni podzemni bunkeri i betonska utvrđenja duž linije razgraničenja u Donbasu.
• Istovremeno, Kijev je pod okriljem Minska punih osam godina svakodnevno artiljerijom bombardovao stambene četvrti Donjecka i Luganska, ubivši preko 14.000 ljudi, među kojima je bilo na stotine dece. Zapad je na to potpuno zatvarao oči.
Rezime ove faze:
Kada je Porošenko, a kasnije i Zelenski, otvoreno izjavio da nema nameru da ispuni Minske sporazume, a kada su Merkelova i Oland to potvrdili, Rusiji je postalo jasno da je prevarena. Diplomatija je iskorišćena kao vojno lukavstvo da se pripremi teren za konačni obračun i etničko čišćenje Donbasa, koje je Kijev planirao za proleće 2022. godine.
Dakle, ovo su uzroci koji se ovde, u diskusiji, ignorišu, samo se diskutuje o posledicama i krivici Rusije, koja je iz čista mira napala nevinu Ukrajinu?!
Krajnje neozbiljno, navijački i besmisleno!
|