Burmut (duvan u prahu, za usmrkavanje) je bio u vrlo sirokoj upotrebi do pocetka XX veka (a i smrad je bio u siroj i dubljoj...upotrebi... nego danas, pa to malo dodatno pojasnjava rasirenost te navike). Postojale su ukrasene dzepne kutijice u kojima se cuvao, koje su se zvale (kako drugacije nego) "burmutice".
Nego, sad malo OT, nije mi jasno zasto Zan Valzan, koji je tako "dobar Samaricanin" tokom celog filma (knjige) nije ipak pokusao na kraju da spasi Zavira, koji je ocevidno tesko bolestan od depresije i koji je vise puta pokusao da izazove sopstvenu smrt stavljajuci sebe u bezizlaznu situaciju i cak zahtevajuci od progonjenog da ga ubije (nije izgledalo kao da je u pitanju prkos nego kao da trazi oslobodjenje kroz smrt). Poenta je, kako sam shvatio, gledano iz ugla samog inspektora Zavira, da Zavir oseca duznost i prema zakonu i prema Valzanu (iz zahvalnosti) i to ne moze da pomiri i jedini nacin da resi taj unutrasnji konflikt i ocuva svoj integritet je da on "izostane" odnosno da ne bira, odnosno da ne bude ziv, jer dok god je ziv, duznost mu je da progoni Valzana.
Medjutim, sad iz ugla Valzana, on je svestan da ce ga Zavir progoniti dok je ziv, ali on iznova i iznova odbija da kupi svoj mir Zavirovim zivotom. Pa u cemu je onda razlika da li ga ubio kad ima priliku ili ga ne spasio? Cak i sa gledista zakona, ne pruziti pomoc nekom ko je u smrtnoj opasnosti ako si u prilici je skoro ravno ubistvu. Da li se Valzanova etika na kraju ipak slomila? Pomogao je tolikim drugim ljudima, bio je spreman da se vrati na dozivotnu robiju da onaj uhapseni klosar ne bi robijao ni kriv ni duzan, ali je 'ladno pustio da se neko drugi udavi u zelji da njega samog postedi dozivotne robije. U filmu on odlazi ocigledno srecan i konacno rasterecen brige (sto je razumljivo), ali kako to da ga ne muci to da je cenu koju je tako dugo izbegavao da plati na kraju ipak platio?