YouTube je uradio jednu zaista fenomenalnu stvar - gomila stvari vezanih za entertainment koje su bile na pragu da se zaborave je
postala ponovo ziva i aktuelna. Neke ploce i neke svirke koje su ostajale u secanju samo retkim pojedincima sada su ponovo zive i
dostupne.
Cak i pre YouTube, u komercijalnim terminima na TV ovde cesto vrte prodaje kolekcija CD-ova i/ili muzickih DVD-ova sa tematskim
sadrzajem (recimo: hitovi 50-tih, hitovi 60-tih, Dean Martin TV shows...) sto je meni uvek bilo prilicno interesantno da pogledam u
komadu, posle cega se neka poredjenja namecu sama po sebi.
Pre hippie vremena (dakle, nevezano za sam pokret, samo u smislu vremenske odrednice), prosecan umetnik prisutan u medijima je
gotovo standardno prezentirao nadprosecno visok artisticki nivo izvodjenja. Da bi se uopste doslo do tacke da neko stavi izvodjaca
u show podrazumevalo se da si zaista real McCoy, tj. da to sto izvodis mozes da izvedes u po dana ili noci besprekorno. Dovoljno je
otici na bilo koji mjuzikl pisan u pedesetim, poslusati orkestarske aranzmane, odgledati koreografiju, scenografiju, i pomisliti na tehnicke
mogucnosti tog vremena (studijska i produkcijska oprema).
Evo, recimo pogledajte ovaj nastup Platters-a (ljudi lepo izasli pred orkestar, poredjali se i pustili glasove) :
http://www.youtube.com/watch?v=ZEe4zMBQlaQ
U isto vreme, kod nas glavnu rec u muzickom zivotu vodi Vlastimir Pavlovic - Carevac, violinista i boem koji je svakog dana u podne
imao svoju emisiju narodne muzike
uzivo, gde bi se posle noci provedenim po terevenkama ceo orkestar lepo nacrtao u tonskom
studiju Radio Beograda, sa sve belim kosuljama i kravatama, i odsvirao sve bez greske u trajanju sat vremena. I tako iz dana u dan,
nocu kafana sa drustvom, uz pice i duvan do zore, malo dremke i pravo na ziva izvodjenja.
Dakle, 'is you is, or is you ain't my baby' - ili jesi umetnik pa nastupas ili nisi umetnik pa te nema u medijima (mozda u nekoj lokalnoj
kafani sa svojim drustvom).
Izuzev nadprosecnog umetnickog kvaliteta, umetnik tog vremena obicno nije ni pokusavao da prezentira bilo sta ekstravagantno ili
uvrnuto (ako se izuzmu tu i tamo ljubavne afere sa tudjim zenama). Cak ni rat pack (ekipa oko Sinatre) u svojim TV emisijama ne fura
apsolutno nista sto se ne moze gledati u kompletnom krugu porodice, sa klincima i dedom i babom. Smeju se, zezaju jedan drugog,
izvaljuju zdrave fazone...
Velika vecina istaknutih umetnika u privatnom zivotu zapravo i nije bila nista razlicita od ostale raje u svojim zemljama. Elvis Presley
je sasvim normalno usred karijere u usponu otisao na trogodisnje sluzenje vojnog roka u vojnu bazu u Nemackoj. Pre njega, James
Stewart je smatrao sasvim normalnim da u vreme WW II prekine svoju glumacku karijeru i obuce uniformu kao i ostatak nacije
i sedne u pilotsku kabinu vojnog aviona.
Vec od sredine sezdesetih dolazi do ocitog pomaka - izvodjacki zanat sve tanji i tanji (uz izuzetke kojih uvek ima - Edgar Winter,
Santana, Allman Bros Band, ceo Motown Records...) a shock i uvrnutost sve cesci i cesci (Morrison iz Doorsa sa onanijom na sceni,
Lennon koji grli Ono i oklembesio ono), kao i stalna potreba umetnika da se trsi i tamo gde mu prirodno nije mesto.
Mnogo puta sam u raznim zivim emisijama na radiju slusao svedocenja ucesnika rata u Vijetnamu koji eksplicitno kazu da ratnom pohodu
niko nije naneo teze stete nego Jane Fonda ('Hanoy Jane') sa svojim slikanjem uz vijetnamske borce na ratnom polozaju. Nedavno je jedan
od tih veterana (ne izgleda kao jedan od onih sa sindromom) prisao doticnoj na promociji njene najnovije knjige i javno je pljunuo u facu,
nasta ona nije reagovala tuzbom, izjavljujuci da ga potpuno razume, te da je u to doba bila vrlo mlada i nesvesna kompleksnosti situacije
u koju je uletela, i da sa sadasnjom pamecu sigurno ne bi uradila slicnu stvar.
(...btw, ja sam licno malo skeptican po pitanju dugorocnog uspeha bilo kakve okupacije jos od doba Tihog i Prleta, tako da ne delim licno
ta misljenja o ratu u Vijetnamu...)
Elem, od tog doba pocinju Brigite Bardot da se brine o kozama sirotih lasica, lisica, foka, Bianca Jagger sa aktivizmom. Cuvena paradigma:
'mi smo na strani istine, na strani pravde, na strani jednakosti, na strani ljubavi, ... jednom recju, mi smo nastrani' postaje cesto glavni nacin
da neko ostane u zizi javnog interesovanja.
Posto sam odrastao uz sve to (odigrao milion stiskavaca uz 'Angie' i skakao i drao se uz 'Smoke on the Water') sve mi jos kao dodje normalno.
Medjutim, problem je sto je cela prica nastavila da evoluira do tacke nepodnosljivog. Pre neko vece natrcim menjajuci kanale na P.Diddy
(Puff Daddy) talent competition u kojem prepotentni i neuki naduvenko maltretira neku izgubljenu sirotinju svih boja koze u dance & singing
takmicenju u pevanju (??? jbm li ga ako je ono pevanje) i glumi svoju bronzanu bistu, nedodirljiv i autoritativan kao Staljin, gleda na svet niz
nozdrvu pisajuci i seruci po bogoboljazljivim klincima u okvirima umetnicke discipline koju samo on zna sta tacno predstavlja.
Da ne gusim dalje: kad se pogledaju i uporede krajnje tacke na vremenskoj osi (umetnost pedesetih i umetnost devedesetih), jasno se vidi
nizbrdica sa pocetkom koincidentnim sa pojavom hippie pokreta.