Darko Nedeljković
 Član broj: 191820 Poruke: 1760 *.mts.telekom.rs.
|
"...probudio sam se negde u parku, oko sebe sam video samo travu i drvece...
Nisam znao gde sam, glava me uzasno bolela dok sam uzaludno pokusavao da se setim bilo cega. Na kraju odlucih da malo prosetam, nadajuci se da cu u blizini naci neki detalj po kom cu prepoznati gde se nalazim ili se setiti zasto sam tu. Vec sam se umorio od hodanja ali nista... nigde nikoga, samo zelena livada, tek po negde je neki konj mirno pasao travu. Sedoh da se malo odmorim, naslonivsi ledja na stablo jednog velikog drveta, i uzdahnuh gledajuci u konja koji je par metara dalje mirno pasao. Kao da je procitao moje misli, konj podize glavu, pogleda me i ljudskim glasom rece: "Sta te muci, prijatelju"? Ni sam ne znam da li sam tog trenutka bio vise zbunjen ili uplasen, znam samo da mi je za sekundu kroz glavu prosla cela "Alisa u zemlji cuda" i nekoliko decijih filmova Volta Diznija, ali cak ni to nije davalo nikakvog smisla pomenutoj situaciji. Konj je i dalje mirno gledao u mene ocekujuci odgovor, na pitanje sta me muci, ali ja sam u takvoj situaciji zaboravio i ko sam i sta me muci, promucao sam jedinu misao koja je u mom mozgu trenutno postojala: "kako ti znas da govoris"? "Pa sto ne bih znao, svi mi znamo da govorimo..." odgovorio je on, a koliko sam mogao da primetim, moje pitanje ga je prilicno zacudilo. "U moje vreme konji nisu znali da govore", rekavsi ovo "moje vreme" vise onako iz potrebe za mojom kucom, mojim krevetom, mojim kompjuterom, mojim susedima... bilo cim sto je moje i na sta sam navikao! Ipak, te dve reci su za njega izgleda bile dovoljne da shvati neke stvari. "Aaaa, a koje je to tvoje vreme, prijatelju", upita on zamisljeno. "Pa kako koje je, 1997. godina naravno, i ne zovi me prijatelju", odgovorih ja pomalo ljutito, jer mi se cinilo da pita gluposti. "E, moj prijatelju, uzdahnu on... pa sad ti je 3997.... kako li si ti ovde dosao". Sto je vise pricao, neke stvari su mi postajale sve logicnije i stvarnije. Pricao mi je kako su njegovi pretci bili isti takvi kao ja, hodali su na dve noge, koristili kompjutere, programirali... Tehnika je u jednom trenutku bila toliko napredovala da su sve poslove na svetu radili roboti, koji su bili pod kontrolom glavnog kompjutera. Ljudi nisu nista radili, sedeli su ispred svog kompjutera, i kad im se jede cokolada, samo posalju poruku, roboti u fabrici prave, roboti dostavljaci dostavljaju, roboti prave druge robote... Ljudi su medjusobno komunicirali jedino preko kompjutera, vise nije postojala potreba za fizickim kontaktom dvoje ljudi cak ni radi produzenja vrste, roboti su klonirali ljude i drzali brojnost populacije na predvidjenom nivou. Sve je dovedeno do savrsenstva, svet je funkcionisao bez ikakvog uticaja ljudi, a i ljude nije interesovalo da se u bilo sta mesaju, jer su imali veoma lagodan zivot i bas sve sto pozele. Tako se zivelo iz generacije u generaciju, vremenom su se izgubila i secanja na pretke koji su nesto radili. Ali, jednog dana, desila se katastrofa! Glavni kompjuter koji je sinhronizovao rad svih ostalih se pokvario, ostali kompjuteri nisu znali sta da rade, roboti su stali uzaludno cekajuci nove instrukcije. Ljudi su i dalje sedeli ispred kompjutera, besno udarajuci po tastaturi, ali odgovora nije bilo...
Na kraju su neki od njih resili da vide sta to ima napolju, da li tamo ima cokolade, hamburgera, koka-kole... Nigde nista! Samo betonske zgrade i trava. Probali su da li je beton dobar za jelo - ne, bio je suvise tvrd! Probali su travu, ona je vec bila prihvatljiva. Evolucija je relativno brzo ucinila svoje - da bi lakse jeli travu, glava je promenila oblik, poceli su hodati cetvoronoske, da bi se zastitili od zime koza im je obrasla dlakom, za zastitu od insekata izrastao im je rep. Duboko zamisljen zbog sudbine covecanstva utonuo sam u san i cuo pricu samo dotle...
Probudio sam se u svom krevetu osecajuci da u tom trenutku od mene na celom svetu nema srecnije osobe... Istrcao sam napolje, svima koje sam video rekao sam da ih volim, radovao sam se potoku koji zubori, radovao sam se pticama koje pevaju, radovao sam se psima koji u daljini laju, radovao sam se svemu sto je priroda stvorila... Jedino se nikad vise nisam radovao stvarima koje je covek napravio, a narocito kompjuterima..."
|