Imao sam dvadesetak godina kada sam ušao u robnu kuću i video vazdušaru u vitrini.
Ona je koštala smešno malo,kao sad npr. 300 dinara.
Oduševljeno sam pružio novac i zatražio jedan komad,i bio sam srećan što ću imati
svoju vazdušnu pušku.
Prodavac je rekao:"Samo pokažite dozvolu na uvid"
Tu sam shvatio kako to ide,i smatrao sam da je to samo formalnost.
Prijavio sam se,panduri su pošle mesečak dana zakucali na vrata,objasnili da je to u vezi puške,
otišli i posle je stiglo da mi se NE odobrava.
Doduše nisam služio vojsku,tj,oslobođen sam.
Poludeo sam zbog toga.Kasnije sam saznao od nekog tipa da su se raspitivali kod komšija
kakav sam ja i da su verovatno komšije rekle da sam neozbiljan i da su se uplašili da nekom ne isteram oko.
Sada to mogu da razumem i verovatno bi isto tako postupio kao te komšije.
A pre neki dan mi je palo na pamet da sada kupim na divlje,ali me je to prošlo.
Ipak je najbolje otići u streljanu pucati u mete, oprobati oštro oko i mirnu ruku,
a ne gađati mačke i vrapce.
Kad bi mladost znala, kad bi starost mogla...