Sad sam iznenada i bez najave čuo na TV-u himnu "Bože Pravde", i zgrozio sam se (kao i uvek, ali ovaj put je efekat bio jači jer je prisutan faktor iznenadjenja). U trenutku htedoh da ugasim TV, ali sam se iskontrolisao i samo prebacio kanal

Muzika je manje-više bezlična i prazna pa kod mene ne izaziva nikakva osećanja, ali ono što izaziva veliko odvratnost prema dotičnoj himni je tekst, u stvari najviše deo teksta koji je ujedno i naslov: "Bože pravde". Odvratnosti koju osećam prema toj rečenici proizvod je same suštine te rečenice: jadikovanje i kukanje celog jednog naroda (himna Srbije, jelte), i jadno preklinjanje neke imaginarne figure (Boga) za pomoć i spas (pravdu). Iz toga meni direktno proizilazi i sledeći zaključak: Nema nam spasa, propali smo. A nema nam spasa jer svako ko svoje vreme troši na kukanje, jadikovanje i preklinjanje bilo koga (a naročito imaginarnih ličnosti) moleći za spas, umesto da svoju sudbinu (kao svaka normalna i uspešna jedinka) uzme u sopstvene ruke, je neuspešna osoba.
Ja automatski dobijem sliku osobe koja se valja u nekoj prašini, blatu, izubijana i izgažena, gladna, kako pruža ruku prema nebu i moli za nekakvu pravdu i spas. Aj' bar da moli krvnika i moćnika ("Ameriko pravde"), pa da još nekako i bude neke sitne koristi, ali ne: moli imaginarnu ličnost. Ta slika mi je lično bljutava, pa time i himna.
Mislim, gde bi meni bio kraj da sam kukako celog života "Bože pravde" i čekao imaginarnu pomoć imaginarnih bića? Pa ja bih se valjao u nekom blatu u svratištu za siromašne, ili nešto tome slično. Kukanje i jadikovanje (i takve bedne molbe koje iz toga proizilaze) i pasivno čekanje tuđe pomoći i milosrđa je osobina koju najviše mrzim kod bilo koga. A naročito kada iz same himne proizilazi da je ceo jedan narod takav: Mi smo jadnici, žrtve, Bog nas čuva, Bog će nas spasiti.
Pa šta smo to "mi"? Bebe? Deca? Poremećeni? Invalidi? Nesposobni?