Vi očigledno ne razumete anakina, a možda i on ne ume da objasni kako treba. Nije poenta u tome da li treba da postoji kontrola kvaliteta ili ne, već na koji način će ona da se sprovodi i ko će da je sprovodi, tj. da li treba država da meša prste u to. Moje mišljenje je da ne treba, jer to zaista dovodi do stvaranja leminga, koji se uljuljkavaju u neku lažnu sigurnost i veruju samo jednom entitetu, tj. državi, a država svakako nije bezgrešna, pogotovo što ima interesa u tome da favorizuje određene proizvode (recimo domaće) u odnosu na neke druge. Setimo se recimo FUD-a za Orbit žvake. I onda siroti mali leming ode u prodavnicu, vidi te Orbit žvake i neće da ih kupi jer su na vestima rekli da su te Orbit žvake otrovne, a kupi neke druge koje su možda 10 puta goreg kvaliteta, ali ih nisu kudili u vestima. Dakle, taj sistem ne valja.
Po meni, to bi trebalo da funkcioniše ovako. Ne treba da postoji obaveza kontrole kvaliteta, pogotovo od strane države. Nego, imaš firmu A, B i C koje se bave proizvodnjom nekog prehrambenog proizvoda i imaš firme D i E koje se bave kontrolom kvaliteta, s tim što firmu D bije glas da je imala nekih propusta, dok ono za šta je firma E izdala sertifikat se uvek pokazalo kao vrhunski kvalitetan proizvod. I sad firma A odluči da uopšte ne sprovodi kontrolu kvaliteta, već veruje da im je roba dovoljno kvalitetna i da im to ne treba i da to samo povećava cenu što im može oboriti prodaju. Firma B odluči da uzme sertifikat od firme D, jer takođe smatra da su im proizvodi dovoljno kvalitetni, pa nema potrebe za skupim sertifikatom firme E. I konačno, firma C takođe veruje da su im proizvodi dovoljno kvalitetni, ali su spremni da stanu iza toga time što će platiti skupi sertifikat firme E. I tako kad se ta roba pojavi u rafovima, kupac koji uđe u prodavnicu ima izbor da kupi proizvod firme A koji košta 100 dinara, ali nema sertifikat, što znači da niko ništa ne garantuje za taj proizvod ili proizvod firme B koji košta 200 dinara, ali ima jeftiniji sertifikat, što znači da postoji garancija, ali od strane firme koja je imala propuste u prošlosti ili da kupi proizvod firme C koji košta 300 dinara, ali ima najskuplji sertifikat, što garantuje vrhunski kvalitet. Dakle, u tome je poenta, u izboru. Pa ko hoće da rizikuje da bi uštedeo, kupiće proizvod firme A. Ko hoće manje da rizikuje, kupiće proizvod firme B. A ko neće da rizikuje, kupiće proizvod firme C. Pa nek onda ljudi razmišljaju svojom glavom i odluče sami šta će da kupe, pa samim tim i koliko će da rizikuju. Tako da, ako kupiš proizvod firme A i nađeš miša u njemu, nemaš šta da se buniš.
To je mnogo bolji sistem, jer omogućuje ljudima da sami odluče koliko će brinuti o sebi i svom životu i da li će uopšte brinuti, upravo time što će sami birati šta kupuju, umesto što će prepustiti državi da to radi umesto njih. I onda se ljutite kad anakin nazove ljude leminzima. Mislim, i ja smatram da dotični ponekad preteruje, ali sa nekim stvarima ne mogu da se ne složim. Nego šta si nego leming ako treba država umesto tebe da odluči šta ćeš ti da jedeš za ručak ? Ispada po vama da svako treba da proizvodi maksimalno kvalitetne proizvode i da još to bude obavezno zakonom. I šta će onda sirotinja da jede ? Valjda je bolje da postoji neki izbor i da društvo, tj. narod sam odluči za sebe koliko je spreman da rizikuje.
Mislim, to je isto kao ovi što kritikuju autoindustriju zbog toga što većina proizvođača ima svu sigurnosnu opremu (bočne aribagove, zavese, ESP, TS...) tek u najvećim paketima opreme i traže da se nekim zakonima i regulacijama obavežu proizvođači da tu opremu stavljaju i u bazne modele. Jes, pa da najeftiniji automobil košta 15.000 evra. Mislim, čemu to ? Zar nije bolje, pa na kraju krajeva i pravednije, da svako sam za sebe može da odluči koliko mu je bitna sigurnost i koliko je spreman da plati za to, da ne kažem koliko mu vredi život. Zar treba neka država ili državna zajednica to da procenjuje ? Naravno, sve to je praćeno raznim popustima osiguravajućih kuća, pa te recimo životno osiguranje košta mnogo manje ako imaš sigurniji auto. Dakle, samoregulacija u svom punom sjaju, jer u krajnjem zbiru dovodi do toga da se većina ljudi ipak trudi da ima sigurniji auto. A ako država zakonima insistira na toj bezbednosti, onda dovodi do toga da veći deo ljudi ne može da priušti nov auto, pa će uzeti neku 20 godina staru krntiju i time ugroziti ne samo sebe, nego i druge.
-Odracuonogakomijedrpiorazmaknicu.
-Ne rxdi mi txstxturx, kxd god hocu dx
ukucxm "x" onx ukucx "x".
-Ko kaaz e da ja neuummem da kuuca
m.
-Piše "Insert disk 3", a jedva sam i ova
dva ugurao u drajv
-Postoje samo dve osobe kojima
verujem, jedna sam ja, a druga nisi ti