Kakvih se sve ovde stvari čovek neće naslušati. Prezime je lična stvar a ne porodična, i svako ima pravo da ga izabere kako god želi.
Druga stvar su običaji.
Prezime je uvedeno da bi se rešili administrativni problemi. Pre toga, prezimena su korišćena više kao nadimci ibez ekih strogih pravila. Neko je prezime mogao dobiti po imenu oca, po zanatu, nekoj fizičkoj kaakteristici, mestu porekla ili življenja ili po bilo čem drugom.
Turci su za svoje vladavine nametnuli vrlo nezgodan način davanja prezimena koji se sastoja u tome da se deci daju prezimena po imenu ili nadimku oca. Tako su sistematski osujećivali mogućnost praćenja porodičnih odnosa u dužem vremenskom periodu.
Do kraja devetnaestog veka, sa prezimenima je bio pravi haos. Tada je kralj Milan ukazom odredio da su prezimena obavezna, da se postojeća prezimena zadržavaju i prenose sa kolena na koleno. To je umnogome olakšalo administraciju.
Danas je zakon prilagođen savremenom društvu. S obzirom da je rodbinske veze lako rpatiti kroz matičneknjige, prestala je neophodnost da se unifikuju prezimena, te zakon omogućava svakoj osobi da sama, po sopstvenom izboru, sebi može da odredi i ime i prezime i sve dok taj izbor ispunjava kriterijume uljudnosti i pristojnosti, zakon sa tim nema problema.
Problem sa tim očigledno imaju samo ljudi ograničenih pogleda, a s obzirom da su u putanju ene, očigledno i šovinisti.
Pitanje je da li bi svaki taj što bi žene silio da uzmu muževljevo prezime, naročito "zarad stvaranaj porodice", bi li oni tako uzeli prezime ženine porodice, pošto bi tako ope bili ispunjeni svi kriterijumi osim jednog - to bi bilo prezime žene.