Versko učenje
Bogumili su izvore svoga učenja nalazili, pored Svetog pisma, i u apokrifnim spisima, u to vreme rasprostranjenim na staroslovenskom jeziku[2] (vidi: slovenski apokrifi).
Smatra se da su svet posmatrali kao večnu borbu dobra i zla, u kojoj je svaki čovek pozvan da učestvuje.[4] Dobro, to je Bog i nepropadljivo u čoveku, duša. Zlo je ono propadljivo, tvar, odnosno telo. Verovali su da Bog nije stvorio ono što će biti uništeno, a pošto će vidljive stvari biti uništene, nisu stvorene od dobrog nego od zlog Boga[20] (vidi: demijurg). Razlikovali su zlog boga Starog zaveta od dobrog Boga jevanđelja. Budući da je materijalni svet zao, glavni životni zadatak je oslobođenje duše iz tamnice tela.
Oslanjajući se na reči jevanđelja: „Budite vi, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski“ (Matej 5,48), krstjani i krstjanice nastoje da se duhovno usavrše, odnosno da savladaju telesne strasti, asketizmom, postom i molitvom. Prema uspehu u tom nastojanju, među njima se razlikuju sovršitelji (lat: perfecti), koji dobro poznaju jevanđelje, i upražnjavaju post i podvižništvo, odrekavši se svojine, i verujući (lat: credentes), koji učestvuju u obredima, ne upražnjavajući strog asketizam. Sovršitelji su poštovani kao duhovne starešine i njihov broj nikad nije bio naročito velik.
1240. godine, kada se dualističko učenje raširilo po Evropi i kada je vernika bilo između 2,5 i 3 miliona, inkvizitor Rajnero Sakoni, bivši pripadnik pokreta, procenio je broj savršenih na oko četiri hiljade.[7]
Sebe su smatrali sledbenicima apostola, a Rimsku crkvu posprdno nazivali crkvom idola. Odbacivali su i rimskog papu i carigradskog patrijarha.
Prevode Bibliju na staroslovenski jezik i čuvaju slovenska narodna imena. Žestoko napadaju crkveno ustrojstvo, posebno sveštenstvo na čelu s episkopima (biskupima), kojima poriču svaku vlast nad vernicima. Za crkvenu organizaciju su tvrdili da nema ničeg zajedničkog sa istinskom hrišćanskom opštinom. C obzirom da zvaničnu crkvu ne priznaju kao organizaciju istinskih hrišćana, sledstveno tome ne priznaju ni rešenja vaseljenskih crkvenih sabora, koje je sazivao car. Zbog toga su više puta anatemisani od crkve:
Nisu imali posebnih verskih građevina namenjenih bogosluženju, već su se zajednički molili u prirodi ili u svojim kućama (vidi: kućna crkva). Učitelje su birali između sebe, i nisu imali posebnih sveštenika.[4] Ispovedali su se međusobno, poput ranih hrišćana, kojima ispovest beše javna, radi pomirenja sa celom zajednicom. Nisu prihvatali spise crkvenih otaca, jer su ih smatrali novotarijom i odstupanjem od izvornog hrišćanstva. Odbacivali su službu božju (liturgiju) i svete tajne, jer smatrahu da ih nije predao Isus, nego ih je uvela crkva.[16] Poput ranijih vizantijskih ikonoboraca, klanjanje ikonama smatrahu idolopoklonstvom. Poštovanje kostiju (moštiju) svetaca smatrahu sujeverjem.
Krštenje su vršili samo nad zrelim muškarcima i ženama, i to ne vodom, već duhovno, knjigom. Bili su protiv krštavanja dece, koja ne uviđaju značaj toga čina. Krst nisu smatrali svetim simbolom, već spravom za mučenje na kojoj je razapet najveći predstavnik dobra. Poricali su vaskrsenje tela, smatrajući da samo duša može vaskrsnuti. Takođe, nisu verovali u bukvalno pretvaranje vina u krv Hristovu, niti hleba u Hristovo telo.
Uglavnom, svode versku simboliku u granice kritike zdravog razuma.
http://sh.wikipedia.org/wiki/Bogumili
PČELAR.
OTKUPLJUJEM STARI NOVAC, STRIPOVE, ITD
_______________________________________________________________________