Citat:
Nema ničega što bi bio čvrst i neoboriv dokaz.
Filozofski posmatrano, ova rečenica moze da se primeni bukvalno na bilo šta. Recimo bio si sam u sobi i popio si vodu iz svoje omiljene čaše. Recimo da trazimo čvrst i neoboriv dokaz da si u zadnjih 2 h popio vode iz svoje omiljene čaše. Dokaz 1: svi znaju da je to tvoja omiljena čaša, ali to ne znači da si je i koristio. Dokaz 2: tvoj dnk se nalazi na obodu čaše i recimo da je približno utvrdjeno da je relativno svez. Opet, pitanje je kako je tamo dospeo. Postoji samo verovatnoca da je otisak usana, ali postoji šansa je na drugi način tamo postavljen. Dokaz 3: tvoji otisci prstiju se nalaze svuda po čaši. Opet to ništa ne znači jer ne znači da si čašu koristio u zadnja 2 sata. Dokaz 4: komšija tvrdi da te je kroz prozor kako piješ vodu u recimo zadnjih sat vremena. Međutim, prvo treba utvrditi da li komšija laže ili ne. A i to ništa ne znači, cak i da se nekako utvrdi da komšija 100% veruje da govori istinu (inace ne postoji 100% siguran i objektivan način da se utvrdi da li neka osoba govori istinu ili ne). Treba utvrditi i da li je komšijin vid normalan, da nije slucajno gledao u neku susednu terasu i video nekog drugog kako pije vodu pa pomislio da si ti ? I konačno, kako možemo da znamo da komšija ustvari nije video hologram tebe koji je projektovao animaciju tebe kako piješ vodu iz svoje omiljene čaše.
Da rezimiramo: imamo dnk uzorak, otiske prstiju, očevidca i opste znanje da ta čaša pripada tebi i da je tvoja omiljena. I pored toga svega nema ničega što bi bio čvrst i neoboriv dokaz da si ti popio vodu u zadnja 2h iz te čaše.
Sve što imamo je subjektivna procena onih koji odluku treba da donesu o ispravnosti hipoteze a pomocu objektivnih naučnih metoda ispitivanja koje jesmo primenili do maksimalne razumne granice. Znaci, o svemu možemo da govorimo samo kao o verovatnoćama. I koja je to razumna granica ulaganja truda ? To je onaj nivo kada većina počinje
da veruje a koristeći i svoje prethodno životno iskustvo i
verovanja da moze da se donese zaključak sa dovoljno dobrom verovatnoćom da je tačan.
Opisana metodologija dosta dobro funkcioniše kada se primenjuje u normalnim okolnostima. Međutim, realan i veliki je problem kada se primenjuje za utvrđivanje hipoteza (pretpostavki) koje po samoj svojoj suštini iskaču iz okvira onoga sto se smatra normalnim verovanjem u društvu. Tj. ličnih sistema verovanja koje poseduje svaka osoba i koji predstavljaju osnovne, suštinske, okvire u kojima živi i razmišlja neka osoba.
To nije problem metodologije, jer nikada nećemo imati suštinski bolju. Uvek će pri opisivanju relanosti moći da se govori samo kao o verovatnoćama. Problem je do koje granice osoba može da prevaziđe nagon da sistemom verovanja nadomešćuje nedostatak objektivnijih informacija (svi instrumenti imaju određene greške merenja, svi eksperimenti pokušavaju da ispitaju/izoluju ograničen broj faktora). Što je pretpostavka dalje od uobičajenih normi to je potrebno više podataka, informacija i dokaznog materijala da bi se izveo dovoljno kvalitetan zaključak kao i u normalnom slučaju. Otuda i izreka: "Neverovatne tvrdnje zahtevaju i neverovatne dokaze". Koja u praksi, mnogima, samo znači kao izgovor da nikakve dokaze ne moraju ni da gledaju, jer nisu dovoljno neverovatni, tj. čvrsti i neoborivi.
Link je inače tu samo kao referenca za upotrebljenu terminologiju. Ne kao dokazni materijal.
Citat:
Da je stvarno bila prisutna neka jako napredna civilizacija, valjda bi bar nešto ostalo što nije propalo ili zarđalo - staklo, plastika, stiropor, keramika, štampane ploče i slične stvari (koje čak ne zahtevaju neku specijalno naprednu tehnologiju) praktično imaju neograničen rok trajanja/nisu biorazgradivi.
Ima dobra serija koja može lako da se pronađe na torrentima:
Life After People. Mislim da će se mnogi iznenaditi koliko brzo bi propalo i koliko malo toga bi ostalo kada ne bi bilo ljudi unaokolo da održavaju i razvijaju civilizaciju.
Svako ko je ikada, u bilo kom aspektu, uspeo da uvidi realnost drugačiju od opšte poznate i pokušao nekome drugome da objasni to što je saznao i naleteo na zid nerazumevanja će razumeti zbog čega se Emma R izražava pomoću pitanja. Postavljenje pitanja bar ima neku tendenciju da inspiriše ljude da razmišljaju. Nema toga što možes da kažes nekoj osobi pa da ona promeni neko od svojih verovanja. Promena u sistemu verovanja nastaje samo usled lične introspekcije. Koja pre toga zahteva uložen napor da se lično prikupe i analiziraju dostupne informacije u vezi teme od interesa. Veliki broj ljudi samo želi brzu zabavu. Kao što je neko rekao: Hamburger spreman za 30 sekundi da se zasiti glad.
Drugu krajnost predstavljaju ljudi koji imaju jako slabe kriterijume za procenu realnosti i spremni su da poveruju u sve i svašta. At the drop of the hat, što bi rekla izreka. Takvi me nerviraju još više od ovih prvih iz razloga što prave dvostruku štetu. Prvo, prave štetu sami sebi jer neselektivnim prihvatanjem verovanja prave "turbulenciju" u svojoj glavi što ih konstantno vodi u disbalans u životu. Drugo, predstavljaju jako loš primer za onu prvu grupu koji tako imaju jedan dobar razlog da uopšte ne zalaze u nepoznate vode kad vide šta tamo sve može da ih čeka i kakvi bi eventualno mogli da postanu.
Kad svemu tome dodamo jako loše opšte obrazovanje generalne populacije imamo situaciju da se na hiljadama foruma širom interneta vode jedne te iste diskusiju u začaranom krugu jednih te istih argumenata, flejmovanja i trolovanja između tzv. skeptika i believera, koji predstavljaju samo u načelu neku podelu. Stvarna podela više po kriterijumima otvorenog uma-zatvorenog uma, emocionalno inteligentan-emocionalno neinteligentan, sa intelektualnim integritetom-bez intelektualnog integriteta.... I svaka moguća kombinacija takvih ključnih osobina. Termini skeptik i believer nisu advekvatni da predstave stvarno stanje i profil ljudi koji učestvuju u diskusijama, a takođe nose sa sobom i veliku količinu predrasuda vezanih sa tim terminima.