Citat:
botr: Ne kapiras sta sam rekao ....
Onaj drugi deo je konstantacija o kvalitetu i znanju "majstora".
Bez namere da bilo koga omalovazavam, ali danas je na stotine onih koji "profesionalno" poliraju vozila za 30-50 evra. Kupe masinu za 50 evra, dva sundjera, 200gr paste u farbari i oni su profesionalci.
Profesionalno, vrhunsko poliranje, odnosno detailing vozila, jer samo poliranje sa sobom vuce jos neke stvari, je umetnost.
Ma ne kapiraš ti mene. Ali hajde da objasnim. Moj ćale je kupio ta kola pre 5-6 godina nova, vozio ih je do posla i nazad, 2-3 puta do mora i garažirao (doduše na tom mestu koje prokišnjava, ali situacija u centru Bg, je takva da je premija uhvatiti bilo kakvu garažu). Kola su prešla svega 16 000 km. Sad mi ih je poklonio i osim tih belih mrlja na crnoj farbi bukvalno nije bilo ni jednog oštećenja, risa i sl. Kola su spolja gajnc nova, kao iz fabrike.
Bilo mi je bez veze da poliram cela kola kad im ništa ne fali, nema oštećenja, sijaju se, boja nije izbledela od sunca. Ni jedan razlog.
Zato sam se dogovorila da mi ispolira samo deo zahvaćen kamencem i haubu.
Majstora samo uzeli po preporuci i za cela kola nam je tražio 120 EUR (proceni na licu mesta i da cenu) i prvo nije hteo da polira parcijalno, jer će se po njegovom mišljenju ispolirani delovi razlikovati od neispoliranih, a onda je pristao. Ja ne vidim razliku, a i da postoji ne bi mi smetala.
Što se tiče detejlinga i umetničkog dojma, znam da ima ljudi koji ne mogu da podnesu ogrebotinicu na automobilu i za svaku trče kod majstora, ja nisam od tih, kola doživljavam kao prevozno sredstvo između tačke A i B ili još jednostavnije kao gomilu lima, metala, kablova, creva. Što bi rekli - nisu ona kupila mene, he,he.
Da parafraziram Maju Volk - više se brinemo o tome šta ćemo sipati u kola, nego šta ćemo uneti u sebe. Sve pare dati na kola, a nama šta ostane. Kola svake godine idu na tehnički, a da li mi idemo na sistematski? Idemo li mi na "detajling"? Ako se pojavi ogrebotinica na farbi hitno kod majstora, a karijes na zubu može da čeka. Neki ljudi koje poznajem idu u krajnost, lickaju kola, troše pare, a ovamo im dete jede pekmez i margarin i nema para za ekskurziju, nove patike, vanškolske aktivnosti i sl.
Ja sam to obrnula ( tj. vratila u normalu) i pa sam sama sebi na prvom mestu, a za kola šta ostane. I ne bi mu dala tih 120 EUR, pa da imam milione. To je stvar stava, principa i ako baš hoćete životne filozofije.
Kako ono kaže Stevo Žigon u ulozi Krigera u "Otpisanima", kada završava razgovor: Ende

, napisala sam svoje iskustvo, nadam se da će nekome nekada pomoći i Ende, uz pozdrav svima. Ovo je poslednji post na temi, malo je duži, zbrkan, otvara novu temu, kome se čita, neka čita,
P. S.
Setite se Steve Žigona u seriji "Priče iz majstorske radionice", sa Zoranom Radmilovićem, pa će vam biti jasno.
I Paje Vujisića.