U jednom preduzeću (ovo je kao hipotetički) kao slučajno procuri vest da treba da bane inspekcija.
Sve se brže-bolje sređuje, glancaju se radni stolovi, svako uzme kao nešto da radi ispred sebe stavi knjigu, šemu, instrument ...
Stalaže se raspremaju, pola se pobaca neophodnih i vrlo bitnih stavri, sašiju se zavese, sve se to kamuflira.
Sva vozila se poređaju pod konac, izvuku se linije za parking ...
Čistačice izginu potiruće podove i glancajući prozore.
I ONI dođu, uvere se da je sve u redu, i odu, referišući da sve funkcioniše u najboljem redu.
Poslovođa ne prenosi probleme u pogonu, da time ne prikaže svoju nesposobnost,
već referiše na sastanku, da je sve u redu, da će da se ispoštuju rokovi, a ima milion problema.
I tako se sve prenosi, na višu instancu, do direktora da je sve o.k.
A radnici improvizuju, pozajmljuju, snalaze se, krpe, muku muče. I ćute.
Drugi primer:
Poštar mahnito dotrčava da obavesti ljude u komšiluku da ga prate dva kontrolora,
te nas moli da fingiramo traženje novčanika i lične karte,
da bi ih zadržali što duže, jer mu mere vreme, koliko mu treba po kući.
I svi mu izlaze u susret i glume predstavu,
a pri tom je mnogo njih nezadovoljno, jer neki dan ne nosi novac kada ide u ribolov,
ili ne nosi izveštaje od poštanske štedionice, već ih redovno baca u kontejner itd.
Kontrola je prošla. i posle par dana on namiguje, i zadovoljno se smeška,
kaže oduševili se kontrolori koliko me ljudi vole.
Da li će se ovakve pojave kod nas ikad iskoreniti?