Ja sam čuo ovakvu (očigledno zlonamerno iskrivljenu) priču: navodno, izvesni pukovnik (Jim Beam?) iz Kentakija je pekao skoč po klasičnom receptu, pa mu je zagoreo (valjda su robovi koji su trebali da nadgledaju kazan pozaspali). Pošto je ono što je imao bilo neupotrebljivo u originalnom obliku, ingeniozno (ili po savetu farmaceuta) je upotrebio aktivni ugalj, u vidu drvenog ćumura kojeg je imao, da filtrira otrovnu supstancu koju je dobio i zatim je isti plasirao kao "novo i bolje" i dao mu ime koje golica maštu napaljenih Južnjaka, asocira na raskalašnu i hedonističku Francusku Lujeva, a i ići će ko 'alva u Luizijani.
"Pravi" Skoč zahteva ječam iz podneblja Škotske, koji mora da nakvašen pusti klicu u mraku, bude dimljen škotskim tresetom, samleven u slad i potopljen u vodu reke ... (staviti ime škotske planinske reke po izboru), zatim posle vrenja da bude pečen u bakarnim kazanima (kao da neko koristi nekakve druge!) i da odstoji u hrastovom buretu minimum 5 godina za belu, a 10 za crnu etiketu.
Naravno, glavni brandovi sigurno ne koriste ovu sporu, skupu, radno intenzivnu proceduru, ali sigurno u Škotskoj postoje male manufakture koje prave ograničene količine ovog pića, doslovce se držeći tradicije.
Naravno, svi mi iz mediterana i okoline znamo da je jadno praviti alkoholna pića bez voćne arome... ali ta severnjačka pića su za nas egzotika.
Evo jedne ideje: šljivovica od dimljenih šljiva! To bi bilo nešto što bi imalo sve dobre i loše osobine od oba podneblja... samo da nam neko sa strane ne mazne i to i ne zaštiti ga kao svoju nacionalnu robnu marku