Citat:
mr. ako: Meni je pre svega zao ljudi kojima su napunili glavu da je Srbija dno dna i da ama bas nista ne valja i da je ovde sve apsolutno najgore i da je ovde sve raspad i da je Srbija kriva za sve lose sto se desava po Svetu i da je cak i kriva za Prvi Svetski rat i da je kriva za sve zlocine u svim ostalim ratovima i da su njeni stanovnici najgluplji i da su najveci neradnici i da su mladi neradnici i da su lenjivci i da ustvari drzava ni ne postoji i da se ovde desavaju stvari koje se nigde drugo ne desavaju i da se ovde svakodnevno desavaju samo lose stvari i da svi moramo da imamo stav "Oj Srbijo na sljivu te nabijem" ili u suptrotnom nismo modernog i otvorenog razmisljanja i da nismo sirokijeh evropskijeh s'vatanja ukoliko svakodnevno ne pljujemo po sopstevnoj drzavi i, jos pozeljnije, sopstvenom narodu, itd, itd, itd.
Vidi, u ovakvim temama se nidočeg ne može stići pomoću relatizovanja i ličnih utisaka i doživljaja.
Jedini način je da se situacija pokuša okarakterisati objektivnim mjerljivim parametrima - čiju objektivnost svako priznaje - kao što su prihodi, rashodi, dugovi i njihove tendencije kretanja, stopa nataliteta, stopa mortaliteta, nivo korupcije, nivo birokratizovanosti, prosječna primanja, cijena potrošačke korpe, zdravstveno stanje nacije, nivo zdravstvenih usluga, efikasnost državne uprave, rezultati PISA testova, stopa kriminala, odliv mozgova, starost stanovništva, očekivana dužina života, (ne)zaposlenost, inflacija, ... itd., raznim drugim parametrima kojima se sociologija i druge nauke služe da relativno objektivno opišu kvalitet i kvantitet života na nekom prostoru u nekom trenutku.
Po svim tim parametrima Srbija je trenutno među najgorima u svom užem i širem političko-geografsko-istorijskom okruženju, a u nekima i na čitavoj planeti.
Ako bi se ovakav trend nastavio (a nema pokazatelja da neće, što je poseban pritisak na psihu normalnog čovjeka) - zemlja bi u skorijoj budućnosti apsolutno propala, a narod nestao biološki (uslijed izumiranja) i fizički (uslijed raseljavanja).
To su objektivne činjenice čiju
objektivnost, kao što gore rekoh, svako razuman priznaje. Međutim, koliki im
značaj neko pridaje ili treba da pridaje, u smislu kvaliteta svog pojedinačnog života, krajnje je lično pitanje, koje - ako se dovoljno daleko gura - neminovno dovede do onoga "A šta je smisao [mog] života?"
Tako npr., za ono gore rečeno, ako je nekome to sve ok, i smatra da je to sve manje-više "relativno dobro" i da nema potrebe da se tu nešto posebno kritikuje - ja imam razumijevanja za takve i to je sve ok, ali isto tako još i bolje razumijem one kojima tu skoro ništa nije ok.
U tom smislu mislim da nije dobro skretati temu na taj kolosjek - da li je stanje srajnje ili nije - nego ostati na onome što je postavljač i zamislio: pod pretpostavkom da to sve nekom (lično) teško pada - čime se služi da to lakše podnosi.