Tek danas rođeni Putinko , da se ne mučiš :
( Samo pazi da se ne ukakiš u pelene )
"IAKO svi znaju da sam, ni kriva ni dužna, potomak nemačkog generala Aleksandra Lera, za protekle tri decenije, koliko sam monahinja, nikada u Srbiji nisam doživela nikakvu neprijatnost. Niko me nije ni popreko pogledao niti mi je uputio bilo kakvu ružnu reč. Pre bih rekla da osećam neku dodatnu toplinu i srdačnost u ophođenju, kao da ovaj narod velike duše i srca, na diskretan način želi da kaže: Ma znamo mi da ti nisi ništa kriva, osećaj se slobodno. Mi te volimo!
Tako svoju uzbudljivu i čudesnu životnu priču, ekskluzivno za "Novosti", započinje Sibila Ler (62), potomak generala Aleksandra Lera. Rođena u uglednoj aristokratskoj porodici u Nemačkoj, sada je smerna monahinja Jovana u manastiru Soko kod Ljubovije, u Eparhiji šabačkoj
Voljom Božjeg promisla, ja imam dve otadžbine: Nemačka je fizička, a Srbija moja duhovna otadžbina - kaže monahinja Jovana. - Kao što je po istinitim rečima Gospodnjim: "Duša pretežnija od tela", tako je mome srcu bliža moja duhovna otadžbina Srbija.
Rođena sam u staroj i uglednoj nemačkoj aristokratskoj porodici Ler, koja pripada protestantskoj evangelističkoj crkvi. Moj nadležni sveštenik i prvi veroučitelj bio je učenik i poštovalac čuvenog pastora Fridriha Giznedorfa iz Evenburga kod Osnabrika, koji je, neposredno posle rata, u maju 1945. godine, izgovorio čuvenu besedu o Srbima.
Od njega sam slušala o jednom narodu koji je u Drugom svetskom ratu izvojevao najveću pobedu: "Pobedu duše, pobedu srca i poštovanja, pobedu mira i hrišćanske ljubavi." Jer, kad je rat završen i kad su pukle logorske žice, na nemačkoj zemlji se našlo 5.000 živih srpskih kostura. Svi su očekivali njihov opravdani gnev i osvetu, jer su nemački vojnici u njihovoj zemlji ubijali sto Srba za jednog nemačkog vojnika.
To se nije desilo. Naprotiv, oni su milovali nemačku decu, davali im bombone, razgovarali sa Nemcima kao sa svojom braćom...
Tek tada je, kaže mati Jovana, svima postalo jasno zašto je veliki Gete učio srpski jezik, zašto je s tolikom ljubavlju i poštovanjem primao i podržavao Vuka Karadžića, i zašto je Bizmarku poslednja reč na samrtničkoj postelji bila: "Srbija".
- Naš pastor nam je govorio o srpskim junačkim epskim pesmama kao najvećem kulturnom blagu Evrope i sveta - priča naša sagovornica. - Više ih je prepričavao i skretao pažnju na to da su one neprevodive i da se jedino mogu razumeti na srpskom jeziku. Savetovao nam je da učimo srpski jezik, kako bismo se uverili u tu svojevrsnu čaroliju umetnosti pred čijom lepotom se do zemlje poklonio vajmarski genije.
Kome snaga argumenta leži u brisanju, tragovi mu nečoveštvom smrde.