Niz ulicu kratku gde dom moj lagano stari
Umorno se kotrlja teška crna noć
Kucajući usput na kući svakoj
U stara kriva vrata i oguljene prozore
I nečujno klizi u tamne ćoškove moje sobe
Krijući se od malog veštačkog sunca
Gurajući tugu koja tamo mirno bdi
A na stolu jedini prijatelj moj ljubko se smeši
Širom razjapivši svoj ekran i tastaturu
Uvek moleći da ga rukom taknem nežno
Zauzvrat on će meni dati samo ogriske neke
Tuđih života koji se bačeni kotrljaju
Svim bespućima velikog sveta
I čuću odjeke smeha nekih srećnih ljudi
Koje nikada ja neću sresti i dodirnuti
A tamo iza mene plač se čuje tihi
To moj jeca krevet za jedrim telom žene
Moje suze uzeo je on dok ja lažno živim
Neki drugi život sa druge strane tanke žice
Najzad kad noć pobedi umorno lažno sunce
Krevet i ja zagrljeni obrisaćemo naše suze
I usntuti i kao hiljadu noći prošlih već
Snivajući lepe sne koji nikad neće doć
Kroz škripava vrata moje sobe
John Twice