Kada pričaju o temama iz oblasti svoje stručnosti, onda je u principu sve u redu. Međutim, neke teme su multidisciplinarne. Ako tema delom kači nečiju oblast, to ne znači da je taj može obraditi kako treba bez saradnje sa stručnjacima iz drugih oblasti koje ta tema kači. U takvim slučajevima je neophodna multidisciplinarna saradnja.
Kada su u pitanju formalne stvari, kao što su odbrane diplomskih i master radova i doktorata, to se tako i radi sastavljanjem komisije koja pokriva sve šta treba, a kad nisu formalne stvari u pitanju, onda lupeta ko šta stigne.
Evo primera:
Frau Sabine Hessenfelder je izgleda cenjena fizičarka. Radi na elitnom institutu. Nisam fizičar, pa je neću procenjivati sa te strane. Smatram da ako je fizičari cene u tome, da su u pravu.
Otvorila ona YouTube kanal i da vidimo šta ima.
Ima neke lekcije iz kvantne mehanike. Nešto može da se nauči. Super. Ima još neke klipove iz fizike. Pretpostavljam da je i to dobro. Šta ima još?
Priča ona o slobodnoj volji. To očigledno zahteva i filozofiju. Ako je svet deterministički, onda svakako slobodne volje ne može biti, jer je moje telo materijalno, pa pošto je u determinističkom slučaju položaj materije, uključujući i moje telo determinisan, onda ja ne mogu da odlučim šta ću raditi. Ostaje drugi, nedeterministički slučaj, koji se obično razmatra kao probabilistički.
Prvo, negira korišćenje materijalističke ili barem redukcionističke pretpostavke, koju zapravo koristi. Redukcionizam je stanovište da se ljudski um i pshiha svode na materijalne procese u mozgu. To sledi iz materijalističke pretpostavke da sem materijalnog sveta ne postoji ništa drugo, ali je redukcionistička pretpostavka slabija. Ne isključuju postojanje još nečega sem materijalnog sveta, ali pretpostavlja da to drugo, čak i ako postoji, nema veze sa ljudskim umom i psihom.
Tvrdi da je stav o postojanju slobodne volje, koji ćemo označiti sa V u suprotnosti sa naukom, koju ćemo označiti sa N. Da bi se to dokazalo, treba izvesti protivrečnost samo iz pretpostavki V i N. Ako se uvede dodatna pretpostavka, kao što je redukcionizam, koji ćemo označiti sa R, pa se izvede protivrečnost, onda je ona izvedena iz pretpostavki V, N i R, pa nije dokaz da su V i N protivrečni. Pritom, ne postoje dokazi, niti materijalističke postavke M, niti redukcionističke postavke R, bez obzira da li su naučni ili drugačiji, samo da su smisleni, to jest filozofski utemeljeni (šire od naučnih).
Naravno, ne valja joj ni izvođenje protivrečnosti iz V, N i R, jer se poziva na krajnje naivno i pogrešno shvatanje slučajnosti, kao nečega što je "ničim izazvano", kako bi rekao Slobodan Milošević.
Ne, slučajnost je nekakav niz brojeva koji zadovoljava statističke testove, bez obzira na poreklo tih brojeva. E, sad, zadovoljenje svih statističkih testova je nemoguće, ali prirodne nauke sa time ipak funkcionišu. Postoji strogo logički utemeljeno objašnjenje toga, ali nije jednostavno. Na kraju je u skladu sa slobodnom voljom.
Da vidimo, šta još ima na meniju:
A, pa da. 2+2 nije uvek 4. To objašnjava kvlatitet klipa o slobodi volje. Navodi neke primere, koji uopšte ne znače to. Prvo, primere gde se nešto ne može sabirati uopšte, kao 20 stepeni celzijusa plus isto toliko. Zatim relativističko slaganje brzina.
To znači da ne možemo sabirati šta nam padne na pamet, kao i da se ne obračunavaju sve stvari na taj način, kao što je kod trgovačkih popusta na količinu.
Obješnjenja svih navedenih pojava, bila ona jednostavnija ili složenija, se temelje na nekakvoj nauci (ekonomskoj ili fizici) koja se temelji na matematici, po kojoj je 2+2=4. Dakle, 2+2=4 je neophodno za objašnjenje tih pojava.
Iskaz 3+2=7 može biti tačan uz podesno odabrana značenja upotrebljenih simbola, ali ako drugačije nije naznačeno, koriste se podrazumevana značenja, koja se u školi. Kada u programiranju int znači neki opseg celih brojeva, gde se račun slaže sa celobrojnom aritmetikom, samo unutar tog opsega, onda to piše u udžbenicima tog jezika i onda se ta značenja primenjuju umesto podrazumevanih i sve je u redu.
Objašnjenja skoro svega egzaktnog, kao što su relativističke pojave, zahteva matematiku po kojoj je 2+2=4. Dok se ne raspravi koliko je 2+2, nemoguće je razumno razgovarati o bilo čemu drugom.
E, sad, ona je samo jedan u nizu doktora univerzalisa, stručnjaka za sve. I onda laici primete takve budalaštine u ime nauke, pa počnu da odbacuju i ono što ne bi trebalo, kao na primer Darvinovu teoriju evolucije, koja je u redu i naučno dokazana.