Samo se prisetite koliko je resursa bilo angažovano na jednu Srbijicu (i Crnu Goru, pošto je nešto malo dejstava bilo i tamo), tokom nekih perioda bilo je i do 1000 letova za 24 sata. I opet su na kraju morali da krenu sa uništavanjem civilne infrastrukture, bacanjem onih bombi sa ugljeničnim vlaknima kako bi se paralisao elektroenergetski sistem i izazvao revolt naroda.
Uz sve to, u celom okruženju imali su praktično "prijateljske zemlje" za podršku, tj. dostupne aerodrome i ostalu logistiku, plus neometan pristup Jadranskom moru.
U slučaju Irana nemaju u okruženju dovoljno tih "prijateljskih zemalja", jer arapske zemlje ne žele da dozvole neograničen pristup američkoj vojsci zbog toga što Iran ima relativno veliki broj raketa srednjeg dometa kojima može da se "revanšira", a takođe ameri ne smeju nosače aviona niti bilo koje druge vojne brodove da pošalju u Persijski zaliv, jer bi teško mogli da ih brane od salvi raketa pošto bi Iran bio motivisan da potpi bar jedno kapitalno plovilo amera.
Ukratko, ameri po svemu sudeći za sve vreme ovih akcija u Iranu nisu angažovali istu količinu tehnike i broj ljudi kao što je bilo tokom bombardovanja Srbije 1999. godine. Imajući u vidu teritorijalno prostranstvo Irana, broj stanovnika, broj vojnika i tehničku opremljenost, suludo je i očekivati da Iran kapitulira tek tako i prihvati sve uslove amera.
Tu se očekivalo da vlast u Teheranu bude svrgnuta veoma brzo nakon početka vazdušnih udara na Iran, međutim čak i ako bi obična vojska bila raspoložena za to, tu je Revolucionarna garda da to spreči.
Blessed are those who can laugh at themselves, for they shall never cease to be amused.