Da li će nestašica pitke vode biti uzrok ratova u dvadesetprvom veku? Svetska banka predlaže da se zbog „racionalizacije potrošnje“ upravljanje vodom preda u ruke privatnih kompanije. Organizatori demonstracija u Sijetlu se protive: „Voda je opšte dobro“. Ko bude kontrolisao vodu imaće u rukama moćno oružje kojim će moći da vrši efikasan pritisak i ostvaruje političke ciljeve.
Sa dramatičnim posledicama kvantitativnog i kvalitativnog pogoršavanja planetarnih resursa vode u XXI veku će se suočiti čitavo čovečanstvo. Te resurse ne ugrožava samo postepeno zagrevanje atmosfere, već na njih negativno utiču i demografski pritisak, intenzivna poljoprivreda i sve veća zagađenost. Statistički podaci su alarmantni. Gotovo 240 miliona ljudi raspolaže količinom vode koja je ispod minimuma od 1.000 kubnih metara godišnje po stanovniku; prema Programu Ujedinjenih nacija za životnu sredinu, dve milijarde ljudskih bića, što je trećina svetskog stanovništva, već sada žive u uslovima „vodenog stresa“, to jest vodu troše brže nego što se obnavljaju prirodni resursi. Dok „ponuda“ (44 miliona kubnih metara godišnje) ostaje stabilna, potražnja raste, navodi se u pesimističkoj statistici, koju donosi italijanski list „Panorama“.
U poslednjih 100 godina potrošnja slatke vode je usedmostručena i situacija će se sigurno sve više pogoršavati kako se bude uvećavalo stanovništvo, koje će 2050. dostići brojku od 9-10 milijardi. Doći će do demografskog buma koji će, prema predviđanjima, biti najveći upravo u regionima u kojima je nestašica vode već sada izvor ozbiljnih problema: broj stanovnika u Africi porašće sa 750 miliona na 1,5 milijardi, a u Aziji sa 3,5 na 5,2 milijarde. Indija i Kina, koje troše više vode nego SAD, EU, Rusija i Japan zajedno, takođe će se naći u situaciji „vodenog stresa“.
Svemu tome treba dodati posledice koje po ekosistem ima 36.000 brana viših od 15 metara, koliko ih ima na svetu, koje utiču na vodostaj i remete ravnotežu u vlažnim zonama, kao i upotrebu pesticida u poljoprivredi, koja apsorbuje 70 odsto raspoložive vode.
„Zagađivanje reka i rečnih korita“, kaže Ismail Seradželdin, potpredsednik Svetske banke i predsednik Svetske komisije za vodu za XXI vek, „imalo je prošle godine za posledicu 25 miliona „ekoloških izbeglica“ i njihov broj je prvi put premašio broj (21 milona) ratnih izbeglica. Najmanje 250 od 500 velikih reka na našoj planeti je zagađeno ili je njihov vodeni potencijal znatno smanjen.“
Međutim, kada je reč o politikama razvoja, kako je pokazao neuspeh samita Svetske trgovinske organizacije u Sijetlu, postoji duboko neslaganje između Severa i Juga. Lako se može predvideti da će u narednom milenijumu bitka za zalihe slatke vode biti izvor sve veće zategnutosti i sve brojnijih sukoba, čak i oružanih (kao što je to u ovom veku bilo zbog nafte).
Region najvećeg rizika opet je Bliski istok. Decenijama ja voda na dnevnom redu svih pregovora (zvaničnih i tajnih) između Izraelaca, Palestinaca, Sirijaca i Libanaca. Na Golanskoj visoravni, koju je Izrael zauzeo 1967, nalazi se izvor reke Jordan i njene najznačajnije pritoke, reke Jarmuk. Trideset sedam odsto vode koja se danas troši u Izraelu obezbeđuje reka Jordan, resurs čiji je strateški značaj još 1956. naslutio osnivač jevrejske države David Ben Gurion: „Sa Arapima vodimo rat oko vode i od ishoda te bitke zavisiće naša budućnost.“ Trideset pet godina kasnije hašemitski suveren Husein je ponovio tu ideju: „Voda je jedini razlog zbog koga će Jordan ući u rat.“
Nil, žila kucavica egipatske privrede (Egipat ima 120 miliona stanovnika, a 2020. imaće ih dvostruko više) u središtu je žestoke svađe.država kroz koje protiče
Korišćenje vode Eufrata u poljoprivredne i industrijske svrhe uzrok je velike zategnutosti u odnosima između zemalja kroz koje protiče ova reka. Irak i Sirija smatraju da ih ucenjuje Turska, koja preko brane „Ataturk“ može da kontroliše vodeni potencijal Eufrata i da ga koristi za političke i strateške ciljeve.
Voda kao strateški resurs sve više postaje predmet političkih bitaka. Za tvorce Svetskog saveta za vodu – koji organizuje Forum a jedan od inspiratora je Svetska banka – osnovni princip mora da bude „utvrđivanje cene vode“. Prema analizama, neophodnih sredstava za stvaranje ili modernizaciju distributivnih mreža; oprema za pročišćavanje, za nove sisteme za navodnjavanje, trebalo bi da dostigne sumu od 180 milijardi dolara do 2025.godine, dok se danas troši samo 75 milijardi doplara godišnje. Kako države neće moći da povećaju u velikoj meri svoje izdatke u tom domenu „privatna preduzeća će biti osnovni izvor finansiranja“ smatra „Vorld voter vižn“: biće potrebno da se utvrdi realna cena voda, kako bi se istovremeno sprečilo njeno rasipanje i kako bi se „u potpunosti pokrili troškovi investicijama, bar kad je reč o gradovima i industriji“, to jest da se investicije učine rentabilnim što je bitan preduslov za privlačenje privatnog kapitala. Očigledno je da predlog Svetske banke cilja da se zalihe vode pod „altruističkim izgovorom“ predaju u ruke velikih privatnih kompanija, čime bi se otvarila kontrola nad ovim strateškim resursom.
To priznaje i pariski „Mond“ koji navodi da „ovaj princi valorizacije vode osporava više nevladinih organizacija među kojima su inspiratori protesta protiv Svetske trgovinske organizacije u Sijetlu u novembru 1999. godine kao što je Mod Barlou, ali i ličnosti kao što su Danijel Miterna, Mario Suareš, nekadašnji predsednik Portugalije, i Rikardo Petrela“. Po mišljenju ove struje, postupci svetskog saveta za vodu su inspirisani brigom da se privatnom sektoru pruže prava „moć“ nad vodom, na štetu država i lokalnih zajednica.
U manifestu za vodu, Rikardo Petrela piše da se „ovaj ideološki zbir zasniva na afirmaciji tržišta kao osnovnog mehanizma“, iako je „voda jedistveni resurs poseban, savim drugačiji prirode od drugih resursa“. Nasuprot opciji „Vorld voter vižna“, kritičari se zalažu za ideju svetskog ugovora kojim bi se voda definisala kao kao „vitalno dobro, nasleđeno, zajedničko svetsko“.
„Osnovni problem ovog pristupa“, replicira Bil Kosgurov, direktor sektora „Vorld voter vižn“, se satoji u tome što oni ne predlažu neko konkretno rešenje. Rikardo Petrela odgovara na to: „Ako se ne reaguje sada, stvoriće se konstituvni elementi jedne političke filozofije na koju više nećemo moći da utičemo“. „Svađa nije isključivo semantičke prirode:borba za vodu očigledno krije političke igre“, zaključuje pariski „Mond“. Voda je sasvim izvesno postala resurs koji moćne nadnacionalne strukture žele da stave pod svoju kontrolu. Kome pođe za rukom da to ostvari imaće u rukama moćno oružje kojim će moći da vrši efikasan pritisak i ostvaruje političke i druge ciljeve.
GeoPolitika